Marin Čilić: Vjera mi je dala puno snage i unutarnjeg mira

Marin Čilić: Vjera mi je dala puno snage i unutarnjeg mira
Marina Čilića ovih su dana puni svi svjetski mediji. Nižu se pitanja o osvajanju US Opena, o fenomenalnoj igri, pogotovo servisu, o suradnji s Goranom Ivaniševićem. No, kakav je zapravo taj 25-godišnjak iz Međugorja? Tražeći odgovor na to pitanje zavirili smo u snimke dosadašnjih razgovora s njim. I pronašli zanimljive detalje koji su manje poznati javnosti. Neki nisu ni bili objavljeni zbog kratkoće novinskih tekstova ili su bili dani tek u kraćim crtama. Sad ih donosimo kao manje poznate detalje o već poznatom šampionu.

O Međugorju

- Kad spomenem Međugorje, ljudi najčešće pomisle na Gospu, pogotovu u Italiji. Teško mi je reći ima li ona veze s ovim mojim teniskim čudom, no znam da mi je vjera jako mnogo pomogla tijekom karijere, pogotovo kad stvari nisu bile bajne i kad sam bio u teškim trenucima. Znam da mi je vjera dala puno snage i unutarnjeg mira.

U Međugorju osjećam posebnu energiju koja me ispunjava, a vjerujem i mnoge druge ljude koji ondje svakodnevno dolaze.

O susjedu Dodigu

- Ivan i ja smo iz iste ulice, a njegov brat Mladen i ja smo ista generacija i zajedno smo išli u školu, tako da smo praktično zajedno počeli i s tenisom.

Prvi susret s Ivanom mi je malo u magli, mislim da je to bilo na turniru u Međugorju gdje su dolazili igrači iz Hercegovine, ali i iz Dalmacije. Trenirao sam s njim od malih nogu iako je on stariji od mene više od tri godine pa je bio već i napredniji, ali družili smo se mnogo na terenu.

O djevojci Kristini Milković

- Velika mi je potpora. Iako često putujem, a ona mi se ne može pridružiti zbog svojih obveza, ipak uspijemo naći vremena za sebe. Naravno da cijelu situaciju olakšavaju današnje tehnologije - internet, Skype, instant-poruke preko mobitela - pa smo zapravo gotovo stalno u kontaktu.

O roditeljima

Odnos s roditeljima mi je odličan. Naravno, brinu se o meni kao i svi roditelji o svojoj djeci, pomažu mi i rasterećuju me koliko god je to moguće. Također su mi i velika potpora i bez njih teško da bih u mlađim danima mogao biti uspješan tenisač. Ne viđam ih često jer ne putuju mnogo, ali uvijek su tu kad ih trebam. Imam i tri brata (Vinka, Gorana i Milu, nap. a.) pa se brinu i o njima.

O odnosu prema novcu

- Zaradio sam mnogo novca u karijeri (11 milijuna dolara samo od turnirskih nagrada, nap. a.), ali mnogo sam i uložio da bih napredovao. Moj odnos prema novcu? Ne opterećujem se njime i nije mi prvi na listi prioriteta, ali sam svjestan da je ipak mnogo lakše kad imate novca, pogotovo u tenisu gdje su davanja velika. Potrošim malo novca na nešto što će me razveseliti, no to ne moraju biti skupe ili velike stvari, prilično sam skroman. No, volim kupiti neku sitnicu kao uspomenu na neke gradove ili događaje koji su mi bitni.

VECERNJI LIST