Za Zrinjski su se gubili životi, zbog toga želimo čuvati povijest kluba

HŠK Zrinjski
HŠK Zrinjski

Zahvaljujući zalaganju dvojice navijača Zrinjskog Nine Rotima i Josipa Marinovića, povijest plemića se kompletira. Spomenuti dvojac već dulje vrijeme radi težak posao pa smo o motivima njihova istraživanja razgovarali s jednim od njih, Ninom Rotimom.

Gospodine Rotim, zašto ste se počeli baviti poviješću HŠK Zrinjski?

- HŠK Zrinjski je najstariji mostarski klub, za koji su u razdoblju prije 2. svjetskog rata nastupala četiri moja rođaka Rotima. To je klub zanimljive povijesti s obzirom na turbulentna vremena u kojima su se smjenjivale vlasti i mijenjali svjetonazori. Sve te vlasti imale su velikog utjecaja i na klubove, s tim da je Zrinjski doživio veliku, neshvatljivu represiju. Dovoljno je spomenuti kako su skoro svi predsjednici kluba stradali, a slična sudbina zadesila je i izrazito veliki broj igrača. Biografije većine nogometaša i članova uprave trudimo se sačuvati od zaborava, što nam je do sada dobrim dijelom i uspjelo.

Arhiva HŠK Zrinjski većinom je uništena. Kako dolazite do informacija vezanih uz povijest?

- Malo je konkretnih, pisanih dokumenata koji govore o vremenu djelovanja Zrinjskog u razdoblju prije Drugog svjetskog rata. Ipak, uz malo zalaganja uvijek se nađu nove informacije. Dio Mostaraca do Domovinskog rata uopće nije znao da je u gradu postojao Zrinjski. O tomu se zbog straha razgovaralo tiho. Konkretno, u našoj obitelji pokojni otac samo je jednom spomenuo da su braća Rotim igrala za klub Zrinjski koji je nastupao u tadašnjoj mostarskoj župskoj ligi, i to je sve što sam osobno do početka 90-ih znao. Prvi ozbiljniji članak o Zrinjskom objavljen je u Crkvi na kamenu tek u siječnju 1991., nakon čega klub postaje sveprisutna tema. Veliki broj informacija Josip i ja prikupili smo u arhivu franjevačkog samostana te u odjelu periodike knjižnice u Kosači, a puno podataka ustupio nam je i sportski kroničar iz Subotice Nebojša Jakovljević.

Možete li nam otkriti koji su igrači tog doba slovili kao najkvalitetniji?

- Prema nama dostupnim podacima, igralo je više od dvije stotine nogometaša, a ističe se nekoliko imena. To su Berislav i Mile Komljenović, Đorđe Simić - Amerika, Franjo Novak - Raro, Adam Tončuk, Mirko Buhač, Mijo Miličević, Duje Vlak, August Kučinović, Ljubomir Nuić, Miroslav Brozović, Drago Rotim, Leo Lemešić, Alija Šestić i Haldun Hrvić. Značajna traga ostavila su i ostala braća: Rotim, neizostavna braća Rebac, Ivan Šarac-Ćana, Ante Nuić te Eduard Weber. Bilo je tu još dosta nogometaša i nije ih sve moguće imenom navesti. Moram spomenuti kako su braća Rebac značajna i zbog toga što su upravo njih dvojica ostavila najviše podataka o povijesti Zrinjskog, a što je kroz njihova sjećanja zabilježeno 90-ih godina. U tom pogledu pridonijeli su i Slavko Džeba, Stjepan Tatarević i još neki tada živući igrači. Osobno mi je najviše žao što o temi povijesti Zrinjskog nisam razgovarao s Ivanom Repcem, koji je moj susjed, a koji je znao biti u našem društvu tijekom dugih ratnih dana. To nikada neću prežaliti. Srećom, dosta toga ostalo je u sjećanju njegova sina Ljubomira jer je Ivan Rebac svojim potomcima rado pripovijedao o Zrinjskom.

Planirate li možda objaviti neku knjigu o Zrinjskom?

- Malo je pisanih dokumenata kojima bi se na jednostavan i brz način omogućila izrada monografije o klubu. Istina je da materijala ima, ali mišljenja smo kako to još nije dovoljno. Međutim, tiskanje knjige nije isključeno.

Gospodine Rotim, koji su sve klubovi egzistirali u Mostaru?

- U to vrijeme u Mostaru je egzistiralo nekoliko klubova. Najorganiziraniji je bio Jugoslovenski športski klub (JŠK), koji je ujedno bio i najveći rival Zrinjskog. Na utakmicama igranim s JŠK-om, ali i vojnim klubom Vardar, nerijetko je dolazilo do neželjenih situacija, kako među nogometašima tako i među gledateljima. Što se tiče odnosa na relaciji HŠK Zrinjski - RŠK Velež, povremeno je dolazilo do dizanja tenzija, ali, općenito, odnosi su bili korektni. Oba ta kluba bila su svojevrsna žrtva JŠK-a, koji je bio miljenik Sarajevskog nogometnog podsaveza.

Koji su članovi uprave istaknuti kroz povijest Zrinjskog?

- Premda je teško nekog posebno izdvojiti, jedno ime odskače. Riječ je o posjedniku i imućnom čovjeku Blažu - Blaški Sliškoviću koji je dugi niz godina financijski potpomagao klub i koji je u više navrata biran za predsjednika. Slišković je dva puta morao odstupiti s mjesta predsjednika. Prvi put kad je zbog pobjede Zrinjskog nad JŠK-om proboden nožem, a drugi put kada ga je suspendirao Savez jer kao predsjednik nije došao položiti zavjet Jugoslaviji i kralju Petru II. Naime, kao i u ostalim gradovima, u Mostaru je 28. listopada 1934. godine upriličena manifestacija na kojoj je tada 200 aktivnih sportaša svih pet mostarskih klubova trebalo nazočiti događaju na kojem se zavjetovala odanost kralju Petru II. i čuvanju Jugoslavije. Nisu se odazvali samo Blaška Slišković i Mile Smoljan. Osim kao domoljub i osoba tvrdih političkih stavova, Blaška je ostao upamćen i kao susretljiv čovjek koji rado pomaže sugrađanima, bez obzira na vjeru i društveni status. Zahvaljujući njegovim donacijama, uspješno su provedeni mnogi projekti u gradu. I ostali predsjednici kluba bili su do kraja uz plemiće pa ne možemo ne spomenuti Turkalja, Milkovića, Mikulića, Šarca i Doku, koji su svi do jednoga doživjeli tragičnu sudbinu. Važna osoba u djelovanju i funkcioniranju kluba bio je Milivoj Smoljan kojeg je smrt u 33. godini života spriječila da učini i više za klub.

Možete li nam ukratko ispričati povijest Zrinjskog?

- Mostar je središte Hercegovine i grad koji je u analima sportske povijesti ostao upamćen kao kolijevka bh. nogometa. Naime, u svibnju 1903. godine direktor banke Bernard Lajhner s poslovnog puta iz Budimpešte sinovima Alfredu i Oskaru na dar donosi nogometnu loptu, prvu koja je zabilježena na području BiH. Uskoro su braća Lajhner sa svojim vršnjacima igrala nogomet po mostarskim ulicama. Nogomet postaje popularan među gimnazijalcima. Tijekom raspusta u igru se uključuje sve veći broj srednjoškolaca te nastaju brojne ekipe željne utakmica. Fra Augustin Zubac prvi je uvidio potrebu mostarskih Hrvata da organiziraju mladež srednjih škola.

Tako je pod njegovim vodstvom 1905. godine osnovana Đačka Marijina kongregacija koja je, između ostalog, djelovala i na sportskom području. Inače, pod okriljem i na inicijativu franjevačkog reda u razdoblju od konca 19. i početka 20. stoljeća, Hrvati su osnovali brojna društva u Mostaru i po cijeloj Hercegovini.

Međutim, zbog neodgovorne politike tadašnjeg vrhovnog upravitelja Mađara Benjamina Kallaya, u nazivu tih društava nije bilo dopušteno korištenje hrvatskog imena, da bi dolaskom novog poglavara zemlje Izidora baruna Benka došlo do promjene stavova. Slijedeći trendove osnivanja različitih hrvatskih društava i organizacija, 1905. godine hrvatska mladež u prostorijama Hrvatskog pjevačkog društva Hrvoje u Mostaru osniva Đački športski klub, kako je to i navedeno u monografiji HŠK Zrinjski iz 1993. godine.

Osnutak kluba tada se potvrđivao odigravanjem prve javne utakmice pred gledateljima. Kako bi prvi osnovani klub na području BiH imao dostojnog protivnika i gradskog rivala, godine 1906. u Mostaru osniva se još jedan klub, i to Hrvatski radnički omladinski športski klub, skraćeno HROŠK.

U nadolazećim godinama osnovani klubovi napreduju, za što je dobrim dijelom bio zaslužan Stjepan pl. Kuštreba zvani Štefi. Rodom Zagrepčanin, bio je poznati učitelj gimnastike koji je poticao razvoj sporta. Nažalost, preminuo je u 39. godini života od tada kobne malarije.

U vrijeme prije Prvog svjetskog rata mostarski Hrvati redovito održavaju Zrinjsko-frankopanske proslave te ponukani hrabrim i odvažnim životom članova iz velikaške plemićke obitelji Zrinski u Mostaru 1912. godine odlučuju Đački športski klub preimenovati u Gimnazijalni nogometni klub Zrinjski. Razvoj kluba zaustavlja Prvi svjetski rat kada se zabranjuju sve sportske manifestacije u gradu.

Zrinjskom je zabranjen rad 28. lipnja 1914. i iduće tri godine zamire sportska aktivnost u gradu. Nakon završetka rata, točnije 1920. godine, skupina entuzijasta opet pokreće klub koji od tada pa do današnjeg dana nosi naziv HŠK Zrinjski.

U pogledu obnove rada kluba najviše su se poduzeli Ivan Kvesić, Nikola Rimac, Milivoj Smoljan i Ivan Hlubna. Brzo HŠK Zrinjski izrasta u kvalitetnu momčad, što potvrđuje i 1923. godine kada osvaja prvenstvo Mostara. Nakon što je Zrinjski 1923. godine službeno primljen u Jugoslavenski nogometni savez, počinju se igrati prvenstvene utakmice.

U Mostaru 19. kolovoza 1924. gostuje tadašnji prvak Jugoslavenskog nogometnog saveza - Prvi građanski športski klub iz Zagreba. Zagrepčani su se u prolazu prema Dubrovniku odazvali pozivu plemića da s njima odigraju prijateljsku utakmicu na opću radost tadašnjih žitelja grada. To potvrđuje i rekordan posjet mostarskih gledatelja nekoj utakmici.

Kako bi barem donekle mogao parirati aktualnim prvacima, Zrinjski je svoj tim pojačao pojedinim igračima mostarskog JŠK-a. I osim toga, prevladala je kvaliteta nogometaša Građanskog koji su kombinirani mostarski sastav svladali s 8:1. I unatoč visokom porazu, HŠK Zrinjski je pokazao veliku gostoljubivost prema momčadi Građanskog u čiju čast je tijekom večernjih sati upriličio i koncert Hrvatske glazbe Mostar.

Vrlo brzo HŠK Zrinjski organizira turnir u sklopu proslave koja je u Mostaru upriličena u spomen 1000-godišnjice krunidbe prvog hrvatskog kralja Tomislava. Tako je HŠK Zrinjski početkom listopada 1925. na svom stadionu kod Zapadnog logora u finalu igrao neodlučeno s glavnim mjesnim konkurentom JŠK-om.

Premda se danas u takvim prilikama izvode jedanaesterci koji na koncu odlučuju pobjednika, u to doba običaj je bio da se baca kocka koja je ipak presudila da HŠK Zrinjski osvoji milenijski srebrni pehar. Inače, HŠK Zrinjski i JŠK u Mostaru su slovili kao rivali te su utakmice spomenutih klubova značile isto što za Sarajevo derbi između SAŠK-a i Slavije ili u Beogradu susreti Jugoslavije i BSK-a.

Zanimljiv je i podatak kako je u vrijeme izgradnje stadiona kod Zapadnog logora početkom 1925. kao privremena klubana HŠK Zrinjski korištena kuća obitelji Komljenović koja se i danas nalazi kod mostarske katedrale. Danas u toj kući obitavaju potomci nekadašnjeg dugogodišnjeg nogometaša plemića Martina Rotima koji se svojedobno oženio Dobrilom Komljenović.

HŠK Zrinjski je u razdoblju do 1945. nastupao na nekoliko stadiona koji su bili vlasništvo kluba. Kraće razdoblje klub je raspolagao stadionom koji se nalazio u samom središtu grada, uz kružni tok na Rondou. Međutim, budući da se stadion nalazio u užoj gradskoj jezgri, obližnji stanari često su prigovarali vlastima zbog buke koju su stvarala djeca i srednjoškolci koji su slobodno vrijeme provodili na igralištu u danima kada nije bilo treninga i utakmica.

Osim toga, igralište nije u potpunosti udovoljavalo potrebama kluba i zahtjevima Saveza, pa je uskoro HŠK Zrinjski svečano otvorio stadion na drugoj lokaciji. Premda postoje pisani tragovi o nogometnom igralištu, kod kružnog toka još uvijek nisu pronađene fotografije istog, a koje se možda nalaze u albumima i među starim fotografijama obitelji koje su obitavale u samoj blizini spomenute lokacije.

Vi i vaš kolega Marinović nastavljate s prikupljanjem podataka. Što biste u tom smislu poručili javnosti?

- Za HŠK Zrinjski nastupao je velik broj nogometaša, od kojih pojedini nisu rođeni u Mostaru, ali su se u gradu nalazili na odsluženju vojnog roka, na školovanju ili na svome poslu. Pozivamo sve koji raspolažu informacijama o nekadašnjim nogometašima HŠK Zrinjski, fotografijama momčadi ili stadiona da ostvarimo kontakt preko e-mail adrese [email protected]