VOLJEN I STVOREN DA ŽIVI VJEČNO Idealna momčad HŠK Zrinjski od 1931. do 1945. godine

Momčad HŠK Zrinjski 1935. godine

Portal hercegovina.info u suradnji s navijačima Zrinjskog donosi seriju članaka o idealnim momčadima ovog kluba kroz povijest. Ovaj serijal obrađuje momčadi Zrinjskog iz pet različitih vremenskih razdoblja i to: od 1905. do 1930. godine, od 1931. do 1945. godine, od 1992. do 2000. godine, od 2000. do 2010. godine te od 2010. do 2020. godine.

MOSTARSKI NOGOMET 30-tih GODINA PROŠLOG STOLJEĆA

Snažan uzlet nogometa, 30-tih godina prošlog stoljeća, započeo je svjetskim prvenstvom 1930. u Urugvaju. Iste godine nogomet u Kraljevini Jugoslaviji obilježila je kriza započeta odlukom o izmještanju sjedišta saveza iz Zagreba u Beograd. S više ili manje intenziteta poteškoće će se nastaviti do konca desetljeća i neće zaobići Mostar.

Spomenuti period biti će težak i za povijest mostarskog nogometa. Različite društvene krize, poput one nakon atentata na kralja Aleksandra, reflektiraju se i na nogomet u sklopu kojeg se bilježe česti sukobi navijača. U jednom takvom incidentu teško je ozlijeđen predsjednik Zrinjskog Blaž Slišković kojeg na toj funkciji mijenja Dragutin Turkalj. Predsjedanje spomenutog dvojca traje gotovo deset godina, a karakterizira ga stalni sukob Zrinjskog s vlastima. Desetljeće je to nešto manjih sportskih uspjeha, ali i velikog napretka na polju infrastrukture i organizacije u djelovanju kluba. Zrinjski uređuje čak tri igrališta, izrađuje klupske značke, organizira Skupštine na visokoj razini. Formira se Odbor za gradnju modernog stadiona koji bi u svom sastavu imao teniske terene, kuglanu i ostale prateće sadržaje. Nažalost, sve te aktivnosti prekida Drugi svjetski rat.

Osim Zrinjskog, probleme s vlastima imali su RŠK Velež i MOŠK Jedinstvo. Unatoč tomu, utakmice se i dalje odigravaju, a temperamentni navijači u velikom broju bodre svoje ljubimce na poznati južnjački način. U Mostaru se 1932. godine organiziraju prve noćne utakmice u Bosni i Hercegovini, samo godinu dana nakon Zagreba i nekoliko mjeseci nakon Beograda, igraju se razni turniri, gostuju najkvalitetnije momčadi tadašnje Prve lige Jugoslavije...

 Momčad HŠK Zrinjski ispred hotela Palace u Banja Luci 1942. godine

HŠK ZRINJSKI U SKLOPU HŠS i HNS

Kao rezultat borbe klubova s hrvatskim predznakom u svibnju 1939. godine osniva se Hrvatska športska sloga. Zrinjski postaje njen član odmah po osnutku zbog čega više ne sudjeluje u prvenstvu Mostara. U tom razdoblju natječe se za Hrvatski kup te istovremeno odigrava natjecanje u Kupu grada Mostara. Kada HŠS preraste u HNS Zrinjski postaje njegov punopravni član te se natječe u dvije sezone Prve Hrvatske nogometne lige. Ratno stanje nije zaustavilo nogometno prvenstvo premda se utakmice odigravaju s mnogo poteškoća. To traje sve do 1943. godine kada sportska aktivnost gotovo u potpunosti zamire. Do 1945. godine, pod vodstvom Ive Ćorića odigravaju se samo međusobni susreti mlađih uzrasta kluba.

IDEALNA MOMČAD HŠK ZRINJSKI OD 1931. DO 1945. GODINE

Sastaviti idealnu momčad Zrinjskog za period do 1930. godine bilo je iznimno teško. Premda razdoblje od 1931. do 1945. godine obiluje podacima sastavljanje idealne momčadi nije bilo nimalo jednostavnije jer broj igrača koji su nosili dres Plemića veći je od 150. Pojedini od njih igraju samo nekoliko mjeseci, a potom odlaze na studije ili službom u druge gradove. Mjesto u idealnom timu navedeni nogometaši su zaslužili svojim talentom i kvalitetom, ali i sveukupnim doprinosom djelovanju kluba u navedenom razdoblju.

Mirko Rebac zvani Đuka imao je izrazito veliku konkurenciju na svojoj poziciji, posebice u klupskom kolegi Eduardu Weberu. Ipak, radi se o vrataru koji je uistinu obilježio spomenuto razdoblje, obzirom na vrhunske igre tijekom punih deset godina. Nogometom se bavio do kraja svog života, kao vratar, a kasnije i kao sudac. Dočekao je obnovu rada Zrinjskog 1992. godine, a zajedno s bratom Ivanom ostavio je iznimno vrijedne podatke i dokumentaciju o povijesti našeg kluba.

Miroslav Brozović najmlađi je od trojice braće Brozović koji su igrali za Zrinjski i jedan od najkvalitetnijih igrača koje je Mostar ikada dao. Karijeru je počeo u JŠK-u pa prešao u redove Plemića. Ubrzo prerasta mostarsko prvenstvo te posredovanjem uprave Zrinjskog umjesto u beogradski BSK odlazi u Građanski iz Zagreba. U tom klubu, osim nadimka Meho, stječe status klupske legende. Veliki trag ostavio je i nakon 1945. godine, kao igrač i trener u beogradskom Partizanu te FK Sarajevo.

Ivan Rebac jedan je od prijeratnih igrača koji su sudionici obnoviteljske Skupštine Zrinjskog 1992. godine. Zrinjski mu je bio jedini klub u nogometnoj karijeri za koji je nastupao punih osam godina kao beskompromisan stoper iznimne snage. Bio je član većine hrvatskih društava u Mostaru, a kada je zbog posla otišao u Bihać pokrenuo je osnivanje HŠK Zrinjskog u tom gradu. Dočekao je i kao veliki navijač Zrinjskog proslavio prvu povijesnu titulu prvaka BiH koju je Zrinjski osvojio 2005. godine.

Momčad HŠK Zrinjskog 15. travnja 1934. prije utakmice protiv Veleža (3:1) (Kolorizirana fotografija)

Ante Nuić jedan je od trojice braće Nuića koji su branili boje Plemića. Njegov stariji brat postao je reprezentativac Francuske dok je mlađi preminuo od posljedica ozljede na utakmici. Premda je Ante imao dara za nogomet, zbog boemskog načina života nikad to nije iskoristio. Živio je život mostarske liske, a utakmice su mu bile zabava. Ipak, nogometna izvješća tog doba svjedoče kako je pružio mnoge kvalitetne partije u timu Zrinjskog zbog čega je i uvršten u idealnu momčad spomenutog razdoblja.

Ivan Šarac početkom 30-tih najbolji je igrač Veleža iz kojeg prelazi u redove Zrinjskog. S manjim prekidima deset godina nosio je dres Plemića postigavši mnogo zgoditaka. Kako se povećala ozbiljnost trenerskog rada stavljaju ga na poziciju lijevog braniča, gdje njegova brzina u potpunosti dolazi do izražaja. Krasila ga je sportska drskost zbog koje je bio među najboljima na terenu, ali i manje sportska strana zbog koje je bio kažnjavan od sudaca, nogometnog saveza i vlastitog kluba.

Berislav Komljenović dolazi iz obitelji koja je usko vezana uz sva hrvatska društva u Mostaru. I u radu Zrinjskog sudjeluju od obnove nakon Prvog svjetskog rata. Debitirao je za prvi tim Zrinjskog još kao junior koncem 1932. godine. U narednim sezonama postaje “duša tima“, igrač sredine terena koji gledatelje oduševljava majstorskim potezima. Nakon odlaska iz Mostara radi kao učitelj u mnogim mjestima, gdje sudjeluje u osnivanju nogometnih klubova.

Duje Vlak je slastičar koji je zbog posla živio u mnogim gradovima. Za Zrinjski je igrao cijeli period svog boravka u Mostaru, bio je kapetan momčadi s više od 100 nastupa u dresu Plemića i velikim brojem važnih golova. Osim igranja bavio se i trenerskim poslom, a Zrinjski ga je slao u manje hercegovačke gradove gdje je pomagao osnivanje novih klubova. U starosti je često bio domaćin prijatelju i suigraču Adamu Tončuku. Rado su se prisjećali igračkih dana i provedene mladosti u Mostaru.

Drago Rotim najmlađi je od četiri brata Rotim koja su branili boje Zrinjskog. Debitira jako mlad na poziciji desnog krila gdje koristi brzinu i okretnost odlično vladajući loptom. Nogometni dar kojim je oduševio engleske vojnike spasio mu je život na Bleiburgu. Karijeru nastavlja u SAD i Austriji, a bavio se i sportskim novinarstvom te pisao o Zrinjskom. Sanjao je obnovu svog kluba i Mostar, ali zbog svoje sigurnosti nije posjetio rodni grad. Preminuo je 1989. godine ne dočekavši obnovu Zrinjskog.

Franjo Novak jedan je od najboljih igrača Mostara u međuratnom periodu. Među rijetkima je igrao za najkvalitetnije sarajevske i zagrebačke klubove, ali ga je srce uvijek vuklo u Mostar. Bio je nogometaš profinjenih poteza, sposoban asistirati suigraču ili pogoditi suparnička vrata odmjerenim preciznim udarcem, a igrao je gotovo sve pozicije u momčadi. Rješavao je utakmice jednim potezom, a zabilježeno je kako je zgoditke postizao izravnim udarcem iz kuta.

Vice Mijan igrao je na poziciji krila i redovito stvarao prilike u gostujućem šesnaestercu. Iako je konkurenciju imao u velikim igračima, poput Slavka Džebe i Lea Hrvića u idealnu momčad ušao je zbog igračkog staža jer je za Plemiće nastupao punih 12 godina, zbog čega je svojevsrni rekorder. Bio je član Hrvatske glazbe u Mostaru s čijeg je koncerta odveden 1943. godine od kada mu se gubi svaki trag.

Mirko Buhač jedini je koji se pojavljuje u obje idealne momčadi do 1945. godine. Stoga valja ponoviti kako je bio napadač od kojeg su strahovale obrane svih suparnika Zrinjskog. Snažan igrač razornog udarca kojem je trebalo malo prostora i vremena za postizanje zgoditaka. Igrao je nogomet u svojim 30-tim što za ono vrijeme nije bilo uobičajeno. Navijači su ga obožavali, a bio je ljubimac djece s Đikovine te iz Podhuma, pa su mnogi prateći ga počeli igrati za Zrinjski.

Za razliku od prethodnog ovo razdoblje karakterizira veća doza profesionalizma i ozbiljnijeg rada na treninzima. Međutim, kvalitetna konkurencija i odlasci mladih igrača na studij u Zagreb i Beograd glavni su razlog zašto navedena momčad Zrinjskog nije ostvarila veći uspjeh. Gledajući potencijal igračkog kadra moglo se i trebalo postići puno više. Unatoč tome Zrinjski osvaja mnoštvo turnira, a nekoliko titula prvaka Mostara izmiče mu u tijesnim završnicama prvenstva, zahvaljujući igrama van terena kojima se u pravilu služi JŠK. Godine 1945. komunističke vlasti zabranjuju daljni rad kluba uništavajući klupske prostorije i arhivu, a mnogi igrači i članovi kluba životom će platili ljubav prema Zrinjskom.