Prisjetimo se velikog uspjeha malonogometaša MNK „Oaza Vegić 97“

Prisjetimo se velikog uspjeha malonogometaša MNK „Oaza Vegić 97“
ljportal.com

U Rubrici Iz nedavne prošlosti Ljubuškog Ljportal donosi prisjećanje na veliki uspjeh malonogometaša MNK „Oaza Vegić 97“ i osvajanje prvog mjesta na memorijalnom međunarodnom turniru „Tibor Futo“ u Subotici.

U Ljubuškom uz rukomet, i nogomet je uvijek bio među sportovima po kojima se naš grad isticao i zbog kojeg se o nama na daleko pričalo. Tako su malonogometaši MNK „Oaza Vegić 97“ žarili i palili ne samo BH terenima nego i šire.

Teško je i nabrojati sve uspjehe ovog kluba, ali svakako jedan od uspjeha koji su zapamćeni bilo je osvajanje prvog mjesta na memorijalnom međunarodnom turniru „Tibor Futo“ u Subotici. Na tom turniru, Ljubušaci su bili najbolji i više nego zasluženo osvojili pobjednički pehar, a uz to i pljeska i simpatije subotičkih navijača koji su dvoranu ispunili do posljednjeg mjesta. Iako je od tada prišlo više od 17 godina prisjetimo se nekih detalja i tko je sve nosio dres MNK „Oaza Vegić 97“.

Prema riječima vođe puta i igrača MNK Oaza Gorana Paradžika radi se o malonogometnom klubu koji je nastao u Crvenom Grmu, gdje su dva brata Dragan i Zoran Herceg inače veliki entuzijasti nogometa držali veliki diskont Oaza i osnovali nogometnu ekipu s tim imenom. U samim počecima klub je bio na lokalnoj razini, a kasnije je prerastao u ozbiljnu i profesionalnu ekipu koja je uspješno nastupala po turnirima u Hercegovini i Dalmaciji.

„To su bila druga vremena kad je svako selo i zaselak imalo ekipu i često su se igrali malonogometni turniri koji su bili jako popularni. Sve su to bile kvalitetne nogometne ekipe, a igra je bila na visokom nivou i bilo je teško osvojiti turnir. Crveni Grm je volio Oazu i ona je postala zaštitni znak sela. Kada bi ekipa krenula na finale na turnir npr. Ploče, Staševica, Blatnica, Otrići pratila bi ih kolona auta kao da je svatovska povorka“, prisjeća se Paradžik i dodaje kako se put u Beograd dogodio slučajno kada je on u Sarajevu sudio Napretkov božićni turnir i upoznao Nebojšu Vukovića, tadašnjeg direktora Nogometnog saveza Srbije i on ga je pozvao da ekipa dođem na turnir u Beograd. Budući da su bila poslijeratna vremena, nije baš bilo lako, a možda su bili i prva ekipa koja je nakon rata otišla na turnir u Srbiju.

Zahvaljujući glavnom sponzoru Vegić 97 su ipak uspjeli otići na turnir, a još im pomogli i Džajić-Commerce, Allianz osiguranje i HM auto.

„Put je umjesto uobičajenih 8 sati trajalo 13 sati, jer su bili loši vremenski uvjeti uz velik snijeg i hladnoću. Jedva smo prošli Karaulu na Olovu i Klanju, a autoput za Beograd je bio zatvoren sat vremena zbog čišćenje. Ekipa kluba Oaza je išla u punom sastavu: Ivica Batinović i Goran Skoko golmani, Goran i Mirko Paradžik, Ivek Mihaljević, Bigo Nizić, Dado Valjan, Miro Luburić i proveli smo i najboljeg BiH igrača Dražena Zadru kao pojačanje. Sama činjenica da su na turnir krenuli svi igrači govorila je o tome kako smo bili timski i ljudski karakterno jaka ekipa. Svi smo bili kao braća“, kaže Paradžik i dalje priča kako su šest dana boravili u Paliću, mjestu između Beograda i Subotice, u kojem se inače pripremala Nogometna reprezentacija Srbije za svoje utakmice.

„Bili smo tim u svakom pogledu. Na dan finala temperature je bila -19 stupnjeva, ali budući da smo imali odlične uvjete u dvorani koja je bila grijana, mi smo se ugodno sjećali. U finalu smo pobijedili ekipu koja je imala 6 reprezentativca Srbije i koja je te godine bila treća na Europskom prvenstvu u malom nogometu. Bio je to dokaz koliku snagu je pokazala ekipa Oaza Vegić 97. Prvo poluvrijeme smo gubili 1-0, da bi drugo poluvrijemepogocima Dade Valjana i Mirka Paradžika i fenomenalnom igrom Iveka Mihaljevića okrenuli na 2-1, i ostvarili najveću i najslađu pobijedu u povijesti kluba. Šest reprezentativaca Srbije je igralo protiv nas, samo u zadnjoj minuti pogodili su nam dvije vratnice i stative, ali naš gol kao da je bio začaran i lopta nije htjela u mrežu”, kaže Paradžik.

Najbolja momčad ovog međunarodnog turnira je po povratku prenoćila u Beogradu i obišli su FK Partizan i Crvenu zvezdu i njihove trofejne dvorane te upoznali Dragana Džajića i Nenada Bjekovića i bili njihovi gosti.

Kažimo i to, da su domaćini memorijalnog međunarodnog turnira „Tibor Futo“ iz Beograda nakon turnira često dolazili u Ljubuški te u Makarsku kod Dragana Hercega Crnog na ljetovanje. nogTako da su prijateljstvo i kontakti s turnira ostali do danas i svi se rado sjete velikog uspjeha i ugodnog putovanja iz 2003. godine.