Licemjerni dvostruki kriteriji: Zašto šutite na mržnju ispoljenu na beogradskoj Marakani?

Namjerna provokacija, izazvana zadnjim događajima u Vukovaru u kojem se Stožer za obranu hrvatskog Vukovara bori protiv postavljanja dvojezičnih ploča u taj grad, bila je tek početak repertoara 'navijača' reprezentacije Srbije.

Prilikom intoniranja hrvatske himne, ista se nije čula od orkestra zvižduka. Govor hrvatskog kapetana Darija Srne popraćen je zvižducima, neugodnim povicima i vrijeđanjem od strane tribina. Ništa nije bilo bolje ni tijekom utakmice. 'Ubij ustaše' bio je najkorišteniji poklič srbijanskih navijača. A u jednom trenutku gorjela je i hrvatska zastava.

Ono što su vikali, pjevali i što su radili navijači Srbije je za svaku osudu, a organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava i unapređenjem međuljudskih odnosa, posebice onih između Hrvatske i Srbije, to su trebale žestoko osuditi. Ovako se pokazalo da su na sceni i dalje dvostruki kriteriji.

Unatoč sramotnom 'navijanju', Hrvatska je isčupala vrijedan bod i ipak zadovoljna napustila stadion na kojem je, u trenutku kada je dobio crveni karton nakon žestokog prekršaja na Sulejmaniju, Joe Šimunić spašavao živu glavu jer su ga tijekom napuštanja travnjaka i ulaska u svlačionicu srbijanski navijači napali ni više ni manje nego - stolicama. I topovskim udarom.

Dan poslije još jedne u nizu povijesnih utakmica, u Hrvatskoj se raspravlja o lošem susretu, groznoj igri hrvatske reprezentacije i izuzetno loše postavljenoj igri od strane hrvatskog izbornika. Navijači, novinari i komentatori su složni - ni krivi ni dužni, osvojili smo bod na najblaže rečeno neugodnom gostovanju.

Ono što je sporno, uz verbalne i fizičke napade od strane navijača Srbije prema hrvatskim igračima, stručnom stožeru i vodstvu saveza, je šutnja domaćih boraca za ljudska prava, komentatora i intelektualaca na ono čega smo svi mi bili svjedoci tijekom 90 minuta utakmice na Marakani.

Neugodni povici, verbalne i fizičke prijetnje ostale su neokrznute od strane onih koji bi, da se to isto dogodilo u Zagrebu, svojim istupima punili novinske stupce i ispunjavali televizijske minute. Netko će reći - to nije naša briga, pometimo prvo ispred svog praga. Točno.

Ali, zar se na ono što smo imali prilike čuti i vidjeti sinoć na Marakani, ne bi trebao zgražati i osuđivati svaki normalan čovjek, bez obzira iz koje zemlje dolazio? Ono što su vikali, pjevali i što su radili navijači Srbije je za svaku osudu, a organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava i unapređenjem međuljudskih odnosa, posebice onih između Hrvatske i Srbije, to su trebale žestoko osuditi. Ovako se pokazalo da su na sceni i dalje dvostruki kriteriji.

Jer čisto sumnjam da bi nevladine udruge, intelektualci i društveni kroničari, s ove ili one strane granice, ostali nijemi da se nešto slično zbilo u Zagrebu. Štoviše, za komentar bi se javljali i političari, od vladajućih do oporbenjaka, i svi redom osuđivali viđeno. Sasvim očekivano i za pohvalu. Ali, zašto onda šutite na mržnju ispoljenu na beogradskoj Marakani?

politikaplus.com