Kad umre ljubav: Navijačke ikone u suparničkim klubovima

Nogometaš k'o nogometaš - u Zvezdi je bio prava zvijezda, ali trbuhom za kruhom otišao je u Francusku, a potom u Portugal. Kad se odlučio vratiti u domovinu, vratio se ni više ni manje nego u - Partizan. Odsad će stajati na vratima Zvezdinog najvećeg rivala.

Navijači su, blago rečeno, bijesni svom nekadašnjem idolu za dobrodošlicu u domovinu napravili pravu pravcatu čitulju. Kojom poručuju kako će se sahrana Zvezdinog golmana i djeteta, a sada ponosa Partizana obaviti na prvom sljedećem derbiju. Osmrtnicom su oblijepili zidove Marakane, a u navijačkom ludilo odlučila je sudjelovati i Uprava kluba koja je maknula Stojkovićev dres iz klupskog kafića i oduzela mu člansku iskaznicu koju je dobio kao bivši igrač.

Partizan je svom novom golmanu nabavio tjelohranitelje, a članovi obitelji prestrašeni prijetnjama pokušali u medijima opravdati potez nekad omiljenog golmana. Grobari su, kako to u ovakvim slučajevim obično biva, podijeljeni u stavu oko novog vratara. Polovica ih smatra kako je dovođenje Stojkovića da čuva mrežu jedan od najboljih poteza Partizana, a drugi kako je to jedna od najvećih grešaka.

Stojković koji je, zahvaljujući sitnim ozljedama i nezgodnoj naravi, u Europi uglavnom sjedio na klupi tražio je da mu se ugovorom omogući to da ne brani na utakmicama protiv Zvezde. Hoće li bijes Delija prema nekadašnjem božanstvu barem malo popustiti zbog toga? Nismo sigurni. Ali smo sigurni da će takva odluka nekim crno-belim zasigurno smetati dok ga budu gledali na vratima kluba koji vole kao oči svoje.

Selidba iz Splita u Zagreb i obrnuto - može li 'gore'?

Da ne bismo nogometne peripetije tražili samo u tuđim dvorištima, valja se podsjetiti i onih domaćih. Kad je Bernard Vukas otišao u Hajduk, to je bila vijest. Je li navijačko ludilo u to doba bilo slično današnjem, ne znam. Sigurno je bilo razočaranih i ogorčenih navijača koji su u nogometnom velikanu prestali gledati veličinu. Ipak, malo je vjerojatno da je Vukas bio izložen onome što su ne tako davno doživjeli Mirko Hrgović i Niko Kranjčar koji su odlučili iz Splita preseliti u Zagreb i obratno.

Plakat kojim su navijači Hajduka dočekali Hrgovića na prvom derbiju 2009. u Splitu.

Sva nogometna postignuća Mirka Hrgovića pala su u sjenu onog trena kad je odlučio bijeli dres zamijeniti plavim. Malo je onih koji su se tad prisjetili kako je Hrgović dobro igrao u Širokom Brijegu, a kasnije i u njemačkom Wolfsburgu i da je zbog Hajduka 2006. odbio velikodušnu ponudu iz Rusije. Kad je 2006. na malonogometnom turniru u Zagrebu branio suigrača Marija Carevića i pritom ozlijedio navijača, Torcida ga je nagradila Hajdučkim srcem. Te sezone Hrgović je zaista ostavio srce na terenu. I naredne godine bio je jedan od najboljih Hajdukovih igrača i miljenik Torcide.

A onda je 2008. potpisao trogodišnji ugovor sa zagrebačkim Dinamom i ljubav je netragom nestala. Preko noći postao je najomraženiji čovjek u gradu podno Marjana, a ni Bad Blue Boysi ga nisu pretjerano srdačno dočekali. Naprotiv! Dobrodošlicu su mu poželjeli tako da su njegovu lutku obukli u Hajdukov dres i objesili je pred Maksimirom, a zatim ga na utakmici protiv Linfielda gađali bakljama. Da ga modri navijači smatraju nepoželjnim dali su mu do znanja i tako što su njegov dres u slavlju nakon pobjede nad Zadrom bacili natrag na teren i u svlačionicu ga ispratili zvižducima i salvom uvreda.

Najveći hrvatski derbi početkom 2009. u Splitu obilježili su plakati Mirka Hrgovića u kontejneru za smeće na kojima je pisalo:

- Ne želimo smeće u našem gradu.

Dobre igre iz Hajduka Hrgović nije ponovio u Dinamu. Kad se u proljeće ove godine vratio u Široki Brijeg, nitko nije bio pretjerano iznenađen. Bilo je pitanje trena kad će nekadašnje Hajdučko srce zbog plavih uvreda prestati kucati za Dinamov dres.

Današnji vezni igrač britanskog Tottenhama gotovo kao dječak okusio je sve loše strane rivalstva između Zagreba i Splita na svojoj koži. Kad je 2005. kao najmlađi kapetan Dinama i sin Dinamove nogometne legende otišao u Hajduk izazvao je navijački urnebes kakav dotad nismo vidjeli. Iako je Niko, u jednu ruku, bio najmanje kriv za ono zbog čega je otišao. I jači su iz Maksimira odlazili zbog sukoba sa šerifom Mamićem.
Ogroman medijski interes za Kranjčarov odlazak u Split popratila je i suluda reakcija navijača. Pred domom Nikinih roditelja palili su svijeće za umrlu čast, oblačili su svinjče u Hajdukov dres aludirajući na njegovu težinu i na utakmicama mu zviždali i vrijeđali ga na sve moguće načine.
U Hajduku se u početku nije snašao pretjerano dobro, ali dolaskom Zorana Vulića na trenersku klupu splitskog kluba i Niko kao da je procvjetao. Vulić ga je postavio na poziciju lijevog veznog s koje je u prve tri utakmice zabio dva gola i zabilježio tri asistencije, a počeo je napredovati i u reprezentaciji.

Kad je na kraju ljetnog prijelaznog roka 2006. iz Hajduka otišao u Tottenham, priskrbio je bilima najveći inozemni transfer ikada.

Inozemne 'izdaje'

Nije nogometno ludilo ograničeno samo na našu zemljicu i susjede. Što su nogometne sile veće i bogatije, više je i zagriženih navijača koji nezdravo vole klubove za koje navijaju. Ono što je Niko Kranjčar doživio od Boysa svakako nije nešto što treba pohvaliti, ali ima i onih koji su prošli gore od njega.

Možda najbolji primjer je slavni Luis Figo. Nogometnu slavu je stekao u Barceloni i ona ga je obogatila. Na Camp Nou je bio božanstvo. Veliki Figo!

A onda se prodao Real Madridu i na sebe navukao (pravedni) bijes navijača katalonskog kluba koji su smatrali da ga je na takav potez potaknula jedino i samo - pohlepa. Ako je i mislio da je novac dovoljan za (nogometnu) sreću, kosti i svinjske glave kojima su ga navijači Barcelone gađali na utakmicama nakon toga sigurno su ga navele da se zapita je li baš morao ostati upamćen kao jedan od najvećih nogometnih izdajica.

Sol Campbell vjerojatno je jedan od najmržih igrača na britanskom tlu. Godinama je ponosno nosio dres Tottenhama i kad mu je 2001. istekao ugovor, klub mu je ponudio novi kojim je trebao postati najplaćeniji igrač. Campbell je, nakon mjeseci pregovora i javnih izljeva ljubavi prema Tottenhamu, otišao u Arsenal. A pošto je bio slobodan igrač, Tottenham nije dobio ni funte od tog transfera. Da stvar bude zanimljivija, sam Campbell je nekoliko puta prije toga izjavljivao kako nikad ne bi igrao za Arsenal.

Od tog sudbonosnog koraka u karijeri, Campbella među Spursima prati nadimak Juda, a britanski mediji proglasili su ga najvećim nogometnim izdajnikom ikad.

izvor: dalje.com