Hrvatska se voli na tribinama, ne u svečanim ložama

Nažalost na našim prostorima sve to poprimilo je neku drugu dimenziju, a rezultat svega su dešavanja na nogometnim stadionima, pa i ova posljednja u Milanu na utakmici Italija-Hrvatska.

Ovaj tekst nije nikakva potpora navijačkim neredima, ali nije ni osuda navijača. O navijačima i njihovom stilu života može pisati i pričati samo netko tko je bio dio tog pokreta, a nikako piskarala koja se trude što više ocrniti navijače kako bi se dodvorili elitama koje vladaju nogometom.

Nogomet i državna reprezentacija su svetinja svim Hrvatima. To je činjenica koju nitko ne može osporiti. Hrvatima možeš dirati u sve, ali im ne diraj u njihovu svetinju. To je pravilo koje vrijedi, i koje će vrijediti dok je ovoga svijeta. U Hrvatskoj ne postoje normalni i nenormalni navijači kako to žele prikazati mediji. U masu od nekoliko tisuća ljudi uvijek se može uvući netko tko će napraviti incident i to nije sporno. Incidenti koji su se dogodili u Milanu ne idu u prilog nikome, ali se svi skupa moramo zapitati zašto je do njih uopće došlo.

Činjenica je da Hrvatska igra dobro i da je na dobrom putu da se plasira na još jedno veliko natjecanje, tako da sa te strane nema nikavih razloga za navijačko nezadovoljstvo. Problemi koji izazivaju navijačke nerede su puno dublji, i o njima nikada neće progovoriti komentartor HTV-a koji ima privilegiju komentirati utakmice reprezentacije. Kada već ima tu privilegiju isti gospodin bi kao javna ličnost morao biti objektivan, a pošto je samo komentator, a nikako tužitelj i sudac otkuda mu pravo da već godinama u prijenosima osuđuje i vrijeđa navijače?

Kako smo već naveli nogomet se igra samo zbog navijača. Navijači odvajaju posljednju paru iz svog džepa da bi bili uz svoje ljubimce, i ogromna većina njih nema nikakve veze sa neredima, a nezadovoljni su kao i pojedinci koji su izazvali nerede.

Hrvati su nacija u kojoj smo svi mi nogometni stručnjaci i stratezi, te u svakome od nas čuči jedan mali izbornik. Svi mi imamo svoje favorite koji bi trebali biti dio reprezentativne karavane. Velika većina našeg drogog ja u svojstvu izbornika vrlo dobro zna da su neki igrači pozivani u reprezentaciju samo da bi ih se prodalo i zaradilo na njihom transferu. Zar takvo nešto nije pljuvanje u lice navijačima koji pređu po nekoliko tisuća kilometara da bi bili uz svoju svetinju?

Navijači su uz svoju reprezentaciju iz ljubavi, nikako zbog novaca koji se trebaju sliti u kase saveza. Ljubav se ne može kupiti, još manje se ne može prodati, a pojedinci da žive još tri života nikada neće saznati koliko navijač može voljeti svoju svetinju.

Suluda je misija navijčima određivati što će pjevati na utakmicama i kojim nogometašima će klicati, a kojima će zviždati. Danas su navijači zbog svojih pjesma razapeti na stup srama u javnim medijima od strane neprofesionalnih novinara koji znaju neke pjesme deklarirati kao sjećanje na aveti iz prošlosti, a s druge strane prešućuju da su iste stvari ne tako davno radili i današnji čelnici saveza.

Kao i sve u našem društvu, i ova priča o navijačima ima dvije strane medalje. Ona prva je koju nam serviraju javni mediji koji bi da dokažu da su najveći problem našeg društva navijači. Druga strana je realnija i govori o nezadovoljstvu navijača postupcima čelnih ljudi u nogometnom savezu prema reprezentaciji.

Opet ću se vratiti na početak i još jednom istaći da nikako ne odobravamo navijačke nerede, ali krajnje je vrijeme da gospoda iz svečanih loža poslušaju glas naroda, a narod su navijači na tribinama. Represijom kakvu najavljuju sinoć u sredstvima javnog informiranja neće dobiti ništa, nego još veći bunt u navijačkom puku. Ako je išta pozitivno u ovoj priči o navijačima onda je to činjenica da su gospoda iz saveza svojom bahatošću uspjeli protiv sebe okrenuti sve navijačke skupine koje prate Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Hrvatska se voli na tribinama, ne u svečanim ložama i komentatorskim kabinama.

HERCEGOVINA.info