Franjo Kulje Vladić: Više nema nikakve draži, nema akcija, nema raje...

Punili su mreže do vrha Dinamu, Zvezdi, Partizanu, pa i Hajduku koji je tih godina bio pojam ne samo u toj ligi, nego i jedna od jačih momčadi u Europi. Okosnicu Veležove momčadi činili su Duško Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić, popularno nazvani kao BMV.

Zbog njih je publika dolazila na tribine, djeca su bježala iz škola kako bi se divila njihovim potezima, žene su padale u trans, a ljubitelji nogometa im se divili i uživali u svakom potezu. Svaki od njih trojice je bio svojstven lik. Veliki nogometaš i, nadasve, osoba kojom se ponosio i javno hvalio svaki Mostarac, bio on ljubitelj najljepše stvari na svijetu ili ne. I s vremenom, napravio sam intervjue, prvo s Bajevićem (u dva navrata), a zatim i s Marom i to samo par dana prije nego što će imati zdravstvenih poteškoća. Kao u nizu, i kao da smo baš to htjeli, ostao nam je kao posljednji Franjo Vladić, poznatiji kao Kulje, "strah i trepet" vratara sedamdesetih godina, jedan od najboljih igrača u bivšoj državi i živa legenda Mostara. Kulje već dugi niz godina nije u nogometu. Na utakmice Zrinjskog ide jako rijetko. To ga ne privlači. Smeta mu što Blaža Sliškovića Bake, kao ni još nekih veličina, nema ni blizu. Legendama kluba tu nema mjesta i to ga jako boli. Kako se još davno isključio iz nogometnih zbivanja, Kulje se udaljio i od medija.

Izjave ne daje. Novinare izbjegava naširoko. Živi sam svoj svijet, za razliku od mnogih bivših proslavljenih igrača. I to uglavnom u krugu žene i obitelji. Dosta vremena provodi u svom kafiću u mostarskom naselju Centar 2 koji se po njemu i zove. Kod "Kulje" smo se i našli, popili kavu i razgovarali. Kulje koji izbjegava novinare bio je s nama jako otvoren, pristupačan, srdačan...
Kad se prisjećao ranijih trenutaka, sa sjetom je to govorio, pun emocija. A kad je pričao o sadašnjem stanju u Zrinjskom, nogometu, trenerima, radu, organizaciji u klubu, bio je istovremeno i tužan i ljut. U razgovoru nam se ubrzo priključio i Ladislav Jurić Kuba, bivši nogometaš Zrinjskog, koji se nakon sporta posvetio ljepšem spolu, točnije manekenkama i vlasnik je modne agencije Glamour Fashion.

Kuba se uključivao u razgovor i pričao o Kulji, zbog kojega je kao dječak i zavolio loptu. Kulje mu je bio i ostao idol. Pored njega, gosti Kuljinog kafića su većinom bivši nogometaši poput Vladimira Skočajića Tarambe, Blaža Sliškovića Bake, redovit je bio i Žarko Žara Barbarić, koji je sad bolestan, te Goran Jurić Goca, koji, kad je god u Mostaru, obvezno svrati, isto kao i Kuljin bivši suigrač Enver Marić Mara.
- Kako si želio? Što ćemo pričati?, upitao je Kulje. Kad smo mu rekli otpočetka sve, započeo je svoju priču i vratio film šest desetljeća ranije.
- Rođen sam 19. listopada 1950. u Mostaru. Moji nogometni počeci su bili vezani za 'mahale', i igrao sam za 'Šantićevu ulicu'. Tu me na 'mahalama' izabrao trener, i pozvao na treninge pionira Veleža. Nakon pionira, prešao sam u kadete, onda juniore, i sve tako do prvog tima. Malo sam u međuvremenu prekidao. Za prvi tim Veleža sam debitirao sa šesnaest godina...Važnije utakmice bih igrao za juniore, a kad ne bi bile važne, vodili su me kao rezervu. Ubrzo sam postao standardan i tako je sve krenulo. Za Velež sam odigrao više od tristo utakmica.

Zajedno s Duškom Bajevićem i Enverom Marićem činili ste legendarni BMV. Kako je bilo tih godina? Možete li se malo prisjetiti tih vremena?

- Bili smo jako popularni. Igrali smo jedan lepršavi nogomet i gdje god bismo došli u bivšoj Jugi, publika je bila oduševljena. S vremenom se netko sjetio tog naziva i postali smo BMV - koji je tad bio jako popularan. Raja nas je dolazila na utakmice gledati i uživati. Tko god nije došao prvi, 15 minuta na utakmici nije ništa vidio. Mi smo sve rješavali za to vrijeme. Povedemo dva - tri nula, i onda igramo malo za publiku.

Unatoč lepršavoj igri, kvalitetnoj momčadi koja je bila mamac za publiku, ipak nikad niste postali prvaci.

- Stalno smo tih godina bili u vrhu. Jednom smo se s Hajdukom borili oko prvog mjesta i na kraju je gol razlika odlučila. Trener nam je tad bio Sulejman Sula Rebac, i volio je one koji su brzo mislili, odigravali, težio je bržoj igri, da lopta brže ide i dođe do gola. Tražio je što manje dodira i da se igra za publiku.

Nakon BMV-a uslijedila je "grčka epizoda". Kako je bilo u inozemstvu?
- Godine 1979. odlazim u Grčku, gdje sam bio dvije sezone. Trebalo mi je dosta da se priviknem, tamo je bilo dosta drukčije. Nije se igralo kolektivno, već svatko za sebe. Nisam se bio dobro uklopio. Tek sam možda drugu godinu počeo malo bolje igrati. Tad je Velež bio malo u krizi, pa je onda Duško govorio da se vratimo i malo pomognemo. Došao sam, iako me tad tražio PAOK. Vratio sam se u Velež i odigrao još četiri godine, a Duško dvije.

Igrali ste svojevremeno i za reprezentaciju bivše Jugoslavije.
- Da, nastupio sam u 24 službene utakmice i možda još nekih petnaestak prijateljskih utakmica. Bio sam rezerva na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj.

Koliko je poznato, u svom reprezentativnom debiju zabili ste gol Englezima na Wembleyu? Kakav je bio osjećaj?

- Sjećam se da sam tu godinu igrao slabije nego ranije. I s prijateljem Stampijem sam se vozao automobilom po gradu i na vijestima na radiju čujemo da je Vladić u reprezentaciji. Čim sam to čuo, rekao sam Stampiju da ću mu kupiti najskuplji upaljač ako me pozovu u reprezentaciju. Ubrzo sam dobio poziv i otišao u London. Odmah sam kupio Stampiju taj upaljač. Na toj utakmici sam dao i gol. Bilo je fenomenalno, pun stadion, i u tom trenutku se nisam mogao ni sjetiti gdje se nalazim. Čak ni u svlačionici nisam znao.

Možete li podvući neku paralelu između nekad i danas? Kako se prije živjelo za nogomet, a kakvo je stanje danas?

- Bilo je mnogo drukčije. Tad se živjelo za nogomet. Bile su 'mahale', išlo se na utakmice, nisu se kupovali igrači...Velež nikad nije kupovao igrače, većinom su bili iz omladinske škole. Osim BMV-a, koji je bio okosnica, bio je tu Topić, Hadžiabdić...mi smo godinama držali Velež. Sa svima sam od njih bio dobar. To je bila prava raja, družili smo se i bili jako složni. S dosta njih sam i dalje u odličnim odnosima. Baš neki dan sam se čuo s Enverom Marićem, jako mu je bilo drago što sam ga nazvao. Mara je dobro sad. To je jedan veliki čovjek, ljudina.

S obzirom da ste bili velika nogometna zvijezda, zanimljivo je da nikada niste otišli u klub iz velike četvorke. Je li vam imalo krivo zbog toga?
- Pazite, bilo je ponuda i iz Dinama, Partizana...ali tad se nije moglo ići iz kluba u klub. Ako dobro igraš, klub te jednostavno nije želio pustiti. Tek s 28 godina si mogao ići vani.

Nakon završetka igračke karijere ostali ste u klubu i postali trener.
- Jole Musa, tadašnji predsjednik, mi je rekao da preuzmem mlađe kategorije i da ih treniram. Ja nisam bio za to, ali na njegov nagovor sam preuzeo kadete i vodio ih do juniora. Do rata sam vodio mlađe kategorije i onda prestao. Vratio sam se kasnije i sa Žarkom Žarom Barbarićem sam vodio Zrinjski, bio sam mu pomoćnik, to je bilo za vrijeme Lige Herceg Bosne. I onda sam se opet kasnije vratio, ali kratko. Nikad me nije stavljao klub nego treneri. Najviše me tražio Žara Barbarić.

Žalite li što, nakon igračke, niste napravili bolju trenersku karijeru?
- Nisam ja puno bio zaljubljen u trenerski posao. Bio sam tu u Veležu, vodio mlađe kategorije, izbacio puno dobrih igrača: Sergej Barbarez, Salihamidžić, golman Džidić, dva Marića (Teo i Leo, Marina djeca), Nino Kordić, sin pokojnog Micana Kordića, onda Igor Musa, Slaven Musa, zatim Zaimović, Pintul, Bazina...Jedna jako fina ekipa.

Što danas radite? Čime se bavite?

- Još kad sam prestajao igrati, kupio sam kafić, koji i danas imam. U nogometu nisam više nikako. Imam svoj hobi, bavim se pticama...Često odem u štigliće, malo budem na zraku, hodam, to volim...Idem po čitavoj BiH.

Možete li usporediti današnji Mostar s prijašnjim vremenima?

- Prije se mnogo hodalo, družilo, izlazilo...Nitko nije pitao ni tko je, ni što je, svi smo bili isti. Bila su dobra društva. Danas je sve drukčije, danas ti nemaš ništa. Ista stvar je i s nogometom. Ljudi su uživali u lopti, akcijama, golovima...,a sad nije tako. Publika više nije zadovoljna, a ona je najvažnija. Bitno je da ima publike, da dolazi i uživa, toga više nema. Što će netko kad dođe na utakmicu, sat i pol vremena gleda, a ništa ne vidi i ode kući.

Kako komentirate lošu rezultatsku jesen mostarskih premierligaša Zrinjskog i Veleža?

- Tužno je to za Mostar. Nema više igrača, nema talenata. Svako malo se mijenjaju treneri. Ne može to tako. Moraš iz omladinskog pogona imati igračku okosnicu. Jednu godinu možeš biti dolje, ali kad izbaciš dobru generaciju, oni će Zrinjski držati deset godina u vrhu. Trebaju mladi igrači, oni moraju igrati.

Idete li na utakmice Zrinjskog?

- Jako slabo. Sve mi je postalo nekako drukčije. Svi su sad treneri, imaju te neke licence, a pola ih ništa ne zna. Otkud njih s loptom?!

Kakvo je općenito stanje s bh. nogometom?

- Jako loše. Nema nikakve draži za gledati. Nema akcija, nema raje...Zovnem nekoga, hajmo na utakmicu - neće, drugog - neće, što ću onda i ja ići? Nema ništa kao prije. Čak dajem raji karte za utakmice, a neće raja da ide. Znači da ima nešto tu. Onda, tu su navijači, ta Uprava. Ne može to tako, ne može navijač voditi klub. Žao mi je što nema Bake u klubu. To im je velika pogreška. Baka je veliko ime, gdje god dođeš, pitaju za njega. Imena moraju biti u klubu. Isto tako, krivo mi je i za Zdenka Džidića, koji je bio član Uprave i sve dao za Zrinjski. Sjećam se dobro, dok sam bio pomoćnik Žarku Barbariću, da je pomoćno igralište Zrinjskog bila jedna velika oranica. Potpuno zapušteno, i Zdena je to jedno ljeto sredio da je bilo ljepše od glavnog. Tri mjeseca je s bagerom na njemu radio i znojio se dok su svi odmarali, kupali se na moru, a on je mjesecima radio za klub. Jedini čovjek kojeg sam tamo vidio da radi i da daje sve za klub je bio Zdenko Džidić. I dan-danas, iako više nije u klubu aktivan kao prije, ide na svaku utakmicu, živcira se...i jako voli nogomet i uživa u njemu. I igrači kad ga vide više će potegnuti i dati više od sebe.

Ima li danas nadarene djece?

- Ja hodam i gledam oko zgrada djecu kako igraju lopte. Iza moje zgrade na igralištu ima malih dječaka, koji već strašno driblaju. Ali oni ne treniraju. S takvima treba raditi, mora se ići po školama, praviti turnire, tražiti djecu, organizirati mahale...Treba trenirati takvu djecu, platiti trenere, učiti ih kako bi postali dobri igrači. U omladinskoj školi mi nisu organizirani kako treba. Bogatstva među djecom ima, samo treba raditi. Svake godine treba izbaciti igrača.

Kada biste dobili ponudu, biste li je prihvatili i postali trener?

- Volio bih raditi s djecom. I to da ih ja po kvartovima izaberem, dovedem i treniram, bez ikakve obveze, članarine. Želio bih napraviti igrača. Ti se djetetu moraš posvetiti i dati mu sve.

Koliko imate djece?
- Imam dvije kćerke, obje su tu u Mostaru, i tri unuka. Stariji trenira u Zrinjskom.

Za kraj, prošlo je petnaest godina od rata, kakvo je, po Vašem mišljenju, trenutačno stanje u Mostaru?
- Loše, sve je to loše, nije kao prije. Ja ti nigdje ne idem puno. Navečer nigdje ne izlazim. Ne znam po noći ni što se događa po gradu. Šećem, odem malo u štigliće, i to mi je sve.

Tko dođe od bivših igrača u Vaš kafić?
- Slabije sad dolaze. Dođe Vladimir Skočajić Taramba, Marić kad je u Mostaru, Baka Slišković i pored njih nemaš više tih bivših igrača.

Zašto izbjegavate medije? Rijetko dajete izjave.
- To jako slabo činim. Nisam za to, to meni ne treba. Dodijalo mi je više. Davao sam ja izjave ranije.

ANEGDOTE:
- Jednom sam išao na turneju bez putovnice. Sjećam se, vraćali smo se iz Las Palmasa za Beograd, a ja sam izišao u Splitu s hajdukovcima. Tko bi se vozio iz Beograda do Mostara poslije!

- Isto tako bio sam pozvan na pripreme u Sloveniju za kvalifikacijsku utakmicu sa Španjolcima. Igrali smo u Zagrebu, a pripremali se u Ljubljani. Prije toga sam operirao meniskus i vratili su me tad s priprema rekavši kako nisam još dobro. Pri povratku sam svratio u gradsku kavanu u Zagreb kod Mujkića, koji je tad igrao za Dinamo. S njim je sjedio Zdravko Čolić. Mujkić me tad upitao: "Otkud tebe?" Rekoh mu: "Vratili me, bio višak za reprezentaciju pa krenuo za Mostar." Na to je on kazao da neću ići nigdje, nego kako ću prespavati kod njega, i da ćemo malo tu večer izići.
Ja sam mu rekao: "Dobro, ali nemoj voditi ovoga hipija, ići ćemo ja i ti." Ali nisam znao da je to Zdravko Čolić, koji je tad bio jako popularan. Bio je neki festival u Zagrebu tada i on je nastupao. Zdravko je mene znao, ali ja nisam njega.

- Jednom sam s Borom Primorcem, kad smo se vraćali iz Meksika, igrao karata. Igrali smo žandara od Meksika do New Yorka, pa od New Yorka do Švicarske. Nisam mogao izići iz zrakoplova zbog žandara.

- Bio sam u štiglićima u Čeljevu (mjesna zajednica u općini Čapljina, inače veliki nogometni fanatici). I pored mene je istrčao nogometni sudac, koji je bježao i nosio u ruci hlače. Napali ga domaći i one pobjegao. To je bilo nekad poslije rata. Sjećam se, došao ja nakon toga na utakmicu u Gabelu, kad tamo taj sudac što je bježao.

- Kad je Sula bio trener, stalno smo bili u karanteni u hotelu 'Mostar'. Raja me čekala da izađemo, da odemo negdje...a ja sam bio u sobi sa Salemom Halihodžićem, i morao sam čekati da on zaspe. Salem bi obično oko 10 - 10.30 zaspao. Imao je mali tranzistor, navio bi ga i zaspao. Mene bi automobil čekao i ja odem, budem do 2 -3 sata vani i natrag. Samo bih morao proći pored recepcije, a uvijek bi kod mene bio ključ. I tako je jednom netko rekao Suli da me u 1 -2 sata iza ponoći vidio negdje u kavani. Ja bih, naravno, rekao da nisam, pa bi on pitao Salema: 'Je li Kulje bio u sobi?' A Salem, koji bi prije toga zaspao, naravno, rekao da jesam.

Ladislav Jurić Kuba o Kulji...
- Kao i većini, moj dječački san je bio igrati lopte. U svakom kvartu su postojale ekipe koje su igrale između sebe, i tako se išlo na 'mahale'. One se bile jedini način da te netko ugleda, odabere i pošalje za pionire Veleža. Normalno, takvi su bili počeci. I dobro se sjećam, odabran sam na tim 'mahalama'. Kulje i ekipa su tad bili bogovi, i mi smo maštali da budemo poput njih. Po kvartovima su se nosile majice s njihovim fotografijama. Ja sam kao dječak nosio majicu s njegovim likom. Još su bile majice s Marićem i Bajevićem. Volio sam mnogo loptu, trenirao i nakon ratnih događanja za vrijeme Lige Herceg Bosne doživio sam da mi Franjo Vladić postane trener. Time se ispunio moj dječački san da mi je idol kasnije postao trener.

- Igrala se utakmica protiv Zvezde. Sula je bio trener, Velež u karanteni. Sula je bio takav autoritet - red, rad i disciplina. Nema nekog tko bi mogao imati neke povlastice. Ali Kulje je bio jedan. Izišao je tu večer malo vani s društvom, a Sula je to znao. Znao je da noć prije Kulje nije spavao, ali Zvezda dolazi, pun je stadion...I Sula kaže da zna da Kulje može riješiti utakmici i stavi ga, a ovaj iz slobodnjaka riješi utakmicu.

Razgovarao: Dalibor Drlje/dnevni list