Direktor kina s plemićkom lentom

Početci razvoja filmske industrije sežu sada već u daleku prošlost. Većini je dobro poznata prva projekcija nijemog filma koja se upriličila u nekoj od pariških kavana, a prikazivala je ulazak vlaka na pariški kolodvor.

Autori filma, braća Lemijer nisu ni slutili da će kratki snimak vlaka koji se na platnu prema publici kreće velikom brzinom izazvati veliki bijeg nazočnih koji do tada nisu vidjeli ništa slično tomu. To su bili početci filma i filmske industrije koja se razvila do neslućenih razmjera.

U doba austrougarske vladavine na ovim prostorima ni Mostar nije bio lišen tih novotarija i trendova koji su dolazili sa zapada, pa je uskoro u gradu na Neretvi prikazan prvi film. Bilo je to davne 1908. godine na mostarskom Korzu, u ugostiteljskom lokalu Mikana Vencela.

Češki poduzetnik s mostarskom adresom shvatio je da će ostvariti profit ako nabavi tada skupocjenu aparaturu zahvaljujući kojoj je mogao u svom lokalu reproducirati kratke zabavne filmove. I nije pogriješio. Lokal mu je prilikom produkcije filmova bio ispunjen do posljednjeg mjesta.

Problem je bio što tada nije bilo jednostavno pribaviti nove filmske produkcije, zbog čega je Mikanovo kino ostalo upamćeno kao kino periodičnog karaktera. Kino je uskoro dobilo naziv „Royal“, a bilo je opremljeno s 200 sjedećih mjesta.

Kako se radilo o nijemim filmovima Mikan je angažirao nekog amaterskog glazbenika Mađara koji je privremeno doselio u Mostar da mu tijekom projekcije filmova svira na glasoviru. Tako je tijekom gledanja nijemih filmova izbjegnuta ona poznata neugodna tišina.

Uskoro je Mikan, inače ljekarnik po zanimanju, na vlastitom zemljištu u Srednjoj ulici napravio novi prikladni objekt za kino projekcije koji je dovršen 1911. godine. Prije samog otvaranja, Anton Tiberio kupuje to kino i daje mu naziv „Urania“.

Spomenuto kino se iza Drugog svjetskog rata jedno vrijeme zvalo „Volga“da bi kasnije desetljećima nosilo naziv „Zvijezda“. Inače Anton Tiberio je 1898. godine doselio u Mostar gdje je prvo radio kao mehaničar.

U gradu je osim po kinematografiji ostao upamćen i po tome što je prvi upalio električnu žarulju javne rasvjete. Njegov sin Romeo Tiberio završio je studij arhitekture u Bolonji, a po povratku u Mostar radio je kao projektant u GP „Hercegovina“ da bi kasnije osnovao prvi projektni biro u gradu.

S druge strane, u Mostaru se 11. siječnja 1911. godine u obitelji činovnika Ilije Konjevoda i Anice rođene Curić rodio sin Zdravko. Školovao se u rodnom gradu i pohađao je Gimnaziju.

Mnogi gimnazijalci igrali su u Zrinjskom pa je i Zdravko družeći se s njima zavolio nogomet. Izrastao je u korpulentnog, izrazito lijepog mladića koji je s 19. godina pristupio redovima HŠK Zrinjski.

Igrao je u Zrinjskom dugi niz godina, a vremenom se Plemićima pridružio i njegov mlađi brat Miroslav. Nogometaš Zdravko posebno je pamtio prvenstvenu utakmicu odigranu sa SK „Vardar“ koncem listopada 1932. godine. Tada je zgoditkom s preko 40 metara zatresao mrežu protivničkog tima i odlučio utakmicu u korist Plemića.

Malo je u toj utakmici voljenom Zrinjskom pomogao i sudac Ivo Ćorić koji je Vardaru u prvom poluvremenu poništio jedan zgoditak, a nakon što je dosudio jedanaesterac u njihovu korist na prigovor nogometaša Zrinjskog mijenja svoju odluku. Igrači Vardara dugo su mu zamjerali na suđenju te utakmice. Međutim, volio je Ćorić svoj Zrinjski te ga je često spominjao u godinama tijekom 47-godišnje zabrane.

Osim nogometa, Zdravko je zavolio i filmske predstave jer je još kao mladić posjećivao ljetno kino koje se nalazilo pri velikom parku u razdoblju od 1926. godine pa sve do početka Drugog svjetskog rata.

U Mostaru se 1938. godine otvara još jedno stalno kino nazvano „Korzo“, a koje je nakon rata dobilo naziv „Partizan“. Inače nakon rata kinematografija se razvija, u Mostaru se otvaraju brojna kina dok postojeća često mijenjaju lokacije i nazive.

Zanimljiv je, a malo znan podatak da su se za lijepog vremena koncem 50-tih godina filmovi gledali na kružnom toku tj. „mostarskom guvnu“ gdje je bilo postavljeno kino-platno dok su gledatelji bili raspoređeni na platou gdje se danas nalazi kiosk.

U vremenu prije posljednjeg rata u gradu su egzistirala dva kina – „Partizan“ i „Zvijezda“. Kino „Zvijezda“ imalo je 399, a kino „Partizan“ 611 sjedećih mjesta.

Godine 1984. u gradu Mostaru prikazano je ukupno 230 filmova i 2.490 predstava koje je u spomenutoj godini pogledalo 655.800 gledatelja. Iza Domovinskog rata u gradu je otvoreno kino „Croatia“ koje se nalazilo u amfiteatru Sveučilišta i radilo je 10-tak godina.

Po njegovom zatvaranju, nekolike godine Mostarci su bili lišeni filmskih predstava sve do ljeta 2012. kada se konačno otvara kino CineStar u sklopu tržnog centra Mepas Mall. A što se desilo sa Zdravkom?

Zdravko Konjevod je bio jedan od nogometaša Zrinjskog koji je preživio Drugi svjetski rat. Godine 1947. uključuje se u društveni život Mostara kao blagajnik u Zemaljskom udruženju ribolovaca u Mostaru. Kako je bio nadareni crtač i veoma kreativna osoba, uprava kina ga angažira da im izrađuje unikatne plakate koji najavljuju filmske projekcije.

Uskoro se u kinu „Zvijezda“ upošljava kao kinooperater gdje vremenom postaje direktor. Direktor kina i čovjek plemićkog srca preminuo je 16. travnja 1963. godine u Mostaru i pokopan je na groblju Masline.

Nadati se kako će životni put nogometaša Zdravka, sudbina njegovih suigrača, kao i cjelokupna zanimljiva povijest HŠK Zrinjski jednog dana biti „ispričana“ upravo na filmskom platnu!

[email protected]