DALIĆ OBJASNIO GDJE JE LIVNO "Nisam ni Bosanac ni Hercegovac"

DALIĆ OBJASNIO GDJE JE LIVNO "Nisam ni Bosanac ni Hercegovac"
Ivica Čavka/Dalmatinskiportal.hr

Zlatko Dalić je tijekom boravka u rodnom Livnu privukao veliku pažnju ljudi iz njegovog grada, ali i novinara. Tako je tamo veliki intervju dao za Meridian Sport. Izdvajamo neka pitanja i odgovore.

Zanimljiv je Vaš stav prema novcu. Puno puta ste izjavili da Vam materijalni razlozi nisu bitni?

"Novac je, nažalost, sredstvo bez kojeg ne možete. Kada sam morao zbog sebe i obitelji zaraditi novac, otišao sam u Saudijsku Arabiju. Pružila mi se mogućnost i otišao sam bez znanja jezika, običaja, ljudi… Potpuno nova, nepoznata situacija, a ja sam se trebao izboriti za egzistenciju i zaraditi. Trebao sam izgraditi svoj put. Sedam godina sam bio vani i riješio sam problem". Sada novac i egzistencija više nisu primarni. Što meni znači sada da imam nečega tri ili pet? Ništa. I zato stalno napominjem da mi novac više nije bitan. Imao sam ja sjajnih ponuda. Nakon Svjetskog prvenstva stigao je poziv iz Kine, da sam mogao osigurati pet generacija potomaka. To me nije privlačilo. Ovo što doživljavam u Hrvatskoj i ovdje u Livnu nema cijenu koju netko može platiti. Toliko poštovanja, radost nakon utakmica koje pobijedimo. To me fascinira i veseli i to su moji novci. To je moje bogatstvo. Moje bogatstvo je da me ljudi poštuju, da me svuda lijepo dočekaju i da ja mogu pomoći svakome. Ono drugo, materijalno… Dovoljno mi je ono što imam".

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Je li to što ste veliki vjernik utjecalo na formiranje Vaše ličnosti i odnosa prema ljudima?

"Vjernik sam, uvijek sam to govorio i ne bojim se to reći. Nijedna vjera ne uči te ničem lošem, naprotiv. Samo te uči dobrom. Tako je mene moja mater učila. Nisam ekstreman, nisam radikalan. Ja vjerujem i meni to daje snagu. Puno puta sam rekao da su za sve što sam napravio u životu zaslužni moja obitelj i dragi Bog. Sedam godina sam bio u Saudijskoj Arabiji, gdje je druga vjera. Ja sam sve to poštovao – vjeru, kulturu, običaje. I to je ono što čovjeka čini. Ne možeš ti samo gledati svoje, moraš poštovati sve. Vjerojatno odatle i poštovanje prema meni, jer ja poštujem sve druge. Nakon Mundijala zahvalio sam ljudima u Hrvatskoj, Hrvatima u Bosni i Hercegovini… Ali nisu samo Hrvati za mene navijali. Navijala je cijela Bosna i Hercegovina, cijela regija. Svi normalni ljudi u regiji su u tom trenutku navijali za Hrvatsku jer ona je bila ta, najbolja s Balkana".

Davor Šuker napominjao je da je zbog livanjskih korijena Bosanac, a ne Hercegovac. Jeste li Vi Bosanac ili Hercegovac?

"Uvijek se vodi ta polemika gdje pripada Livno u Bosni i Hercegovini. Ja bih rekao u ono "i"."

Iz malog Livna ste se kao 16-godišnjak 1983. godine uputili sami u veliki grad?

"Otišao sam u Hajduk kao dijete. Taj klub me usmjerio, dao mi je šansu da nešto napravim od života. I to je bila moja prva šansa, prvi iskorak iz Livna. Bio je to ogroman šok, doći u veliki Split iz malog mjesta. U tim situacijama čovjek treba opstati. Dođu izazovi velikog grada, a ti si dijete, nemaš pojma ni o čemu. Lako se tada ode u krivom pravcu. Možda je to najvažnije razdoblje mog života, te dvije, tri godine do punoljetnosti, kada sam uspio sačuvati sam sebe. Uspio sam se izgraditi, postaviti sebi cilj i ambiciju. A moj cilj je bio da se ne vratim u Livno. Da sam se vratio, značilo bi da nisam uspio. I to me vuklo naprijed".

Što za Vas predstavlja Hajduk s ove distance?

"Hajduk mi znači puno jer je bio moja prva stepenica ka životu i svijetu. Ja sam hajdukovac. Moj otac je biciklom kao mladić odlazio gledati utakmice Bilih na Poljudu. U ovom trenutku sam izbornik hrvatske reprezentacije i meni je Hrvatska na prvom mjestu, a moje simpatije prema nekim klubovima nemaju veze s poslom".

Prvu pravu šansu koju ste iskoristili na najbolji način, i kao igrač i kao trener, dao Vam je ipak Varteks?

"U životu je najvažnije dobiti šansu, a kada ti je netko da, moraš to poštovati. Na tebi je hoćeš li to iskoristiti, kako kažu – ili jesi ili nisi. Meni su to dali Varteks i Varaždin. Taj grad me od prvog trenutka primio kao svog. Varaždin mi je omogućio sve i tamo se zaista osjećam kao kod kuće. Ja sam Livnjak i Varaždinac".

Svakako su svježija sjećanja na 2017. godinu, kada ste preuzeli reprezentaciju Hrvatske od Ante Čačića. U trenirci, ravno s aerodroma, uz telefonske sastanke tijekom puta poveli ste Hrvatsku do velike pobjede nad Ukrajinom i plasmana na Svjetsko prvenstvo.

"Bila je dosta loša, nezahvalna situacija. Hrvatska je igrala 1:1 s Finskom. Pesimizam, negativa, loši odnosi s navijačima. Generalno loš trenutak. Meni je pripala ta čast da mi ponude mjesto izbornika, gdje sam mogao reći samo da ili ne. I nisam razmišljao ni sekundu, zna se što znači voditi Hrvatsku. Nisam mislio o lošim stvarima ni što će biti ako se dogodi poraz. Razmišljao sam pozitivno i vidio svoju priliku. Moja je sreća što sam na sve gledao baš tako. Sada kada sagledam sve, mogu samo reći koliko sam bio hrabar, odlučan, da sam oko sebe sve ljude pokrenuo. Ipak, igrači su bili glavni. Znali su da im je to posljednja prilika i što im donosi pobjeda, a što poraz. Dali smo svi maksimum, jednostavno smo kliknuli i poslije je sve… poznata priča".

Kada u ekipi imate tako puno igrača vrhunskog kalibra, je li važniji psihološki pristup ili taktička priprema?

"Puno važniji je psihološki pristup jer nemaš vremena. Što sam ja mogao za Ukrajinu spremati?  Nisam imao treninga. Psihologija je tu mnogo važnija. To su sve vrhunski igrači i oni ne trebaju puno treninga. Ja njih da učim, a oni sve znaju. Bitno je bilo prenijeti im moju vjeru i povjerenje u njih, uvjeriti ih u ideju. Oni to pohvataju jako brzo jer su jako kvalitetni, reprezentativci su, igraju u najboljim klubovima na svijetu. S druge strane, treba im dati kreaciju i slobodu i ne treba ih sputavati. Ja sam se postavio više kao njihov prijatelj, ali se u svakom trenutku znalo tko je tko. Mislim da je prošlo vrijeme kada se autoritet gradio tiranijom, galamom, vikom… Bio sam u strahu kako doći pred njih. "Ja sam nitko i ništa, a oni su Luka, Rakitić, Mandžukić, svjetski asovi. Dolazim ja, koji nemam nikakvo ime, i kako ću ja s njima? Svaki drugačiji pristup s moje strane bio bi poguban. Samo prijateljski, uz povjerenje, ali i autoritet. A ja ne mogu stvoriti autoritet vikanjem".

Na koji način ste ga Vi izgradili?

"Oni su morali vidjeti da ja znam nešto i da oni uz mene mogu nešto napraviti. I to su shvatili jako brzo. Razgovarali smo, pitao sam ih što oni misle o tome, kako ćemo, što ćemo… Znači neka normalna komunikacija. Ali uvijek sam ja bio taj koji je donio odluku, nakon što sam saslušao sve druge. Nisam bio autokrat, nisam vladao po principu – ja pa ja. Išao sam na dogovor, razgovor, ali sam sam se trudio provući neku svoju ideju, uz neke male korekcije. Po meni je za izbornika najvažniji psihološki pristup, odnos prema ljudima i kako se ti prema njima postaviš. Ako se prema njima postaviš bahato i nadmeno, ti si gotov. Ali moraš imati autoritet u smislu znanja".

Tko Vam je od igrača bio najveća podrška i glavna spona između Vas i ekipe?

"Luka je kao kapetan ta osoba. On je predodređen za to. Ali ta reprezentacija je bila puna velikih imena, zvijezda, velikih faca. Od Ćorluke, Mandžukića, Rakitića, Perišića, Brozovića… I oni su se složili među sobom. Do tada je uvijek nešto falilo. Hrvatska je uvijek nešto pravila, a nikada ništa. A svi su bili veliki igrači, koji igraju u sjajnim klubovima, osvajaju trofeje. U reprezentaciji ako se prođe grupa, to je bilo to. Kroz razgovor prihvatili su moju ideju zajedništva, kompaktnosti, jedinstva i sami obavili nekoliko razgovora. Dogovorili su se da se slože oni među sobom, u ekipi. I najvažnija stvar je da su postali momčad. Nisu bili samo pojedinci. Imali smo pozdrav ‘Iznad svih Hrvatska’, ali nije to bilo tako. Bilo je – iznad svih sam ja. Samo da ja dam gol… Kada su se složili, došao je rezultat, a s rezultatom su se oni sve više skupljali i na kraju su postali tako kompatibilna cjelina da im nitko ništa nije mogao. Biti zajedno 52 dana, 40 muških, bez ikakvih problema. To može samo momčad".

Ni četiri godine nakon tog SP-a niste odgledali finale protiv Francuske?

"Ne, teško mi je. To je bila najbolja utakmica Hrvatske na Svjetskom prvenstvu, ali splet okolnosti i dvije situacije u prvom poluvremenu su nas zaista dotukli. Onaj faul koji nije bio, penal koji nije bio… Primili smo dva gola i izgubili finale nezasluženo. Možda smo prvih šest utakmica u Rusiji imali sreće, u finalu nije bila na našoj strani. I tako je u sportu, nogometu, u životu. Teško mi je to pogledati, ipak si bio u finalu, a… Da si postao svjetski prvak, to bi bila povijest. Uvijek se pamte pobjednici. A mi smo tu utakmicu izgubili. Nije mi drag taj meč".

Rekli ste da je bilo mnogo kritika upućenih Vama tijekom nedavnih kvalifikacija za idući SP, ali i da Vam one nisu mogle ništa. Ne date na sebe?

"Ne dam jer sve sam u životu napravio sam, teškom mukom i borbom. Otišao sam kao dijete od kuće i ja, netko iz Livna, postao sam izbornik reprezentacije Hrvatske. Sve sam. Nisam imao ni menadžere, ni agencije, ni podršku, ni vjetar u leđa. Ništa. U Saudijsku Arabiju otišao sam opet sam i vodio dva najveća kluba tamo, u rangu Reala i Barcelone u Europi.

Došao sam tamo, napravio nešto i sada ja da dopustim da dođu neki tipovi da pričaju o meni i sude o meni. Pa ja sam drugi na svijetu. Ne možeš biti drugi u svojoj kući, a kamoli na svijetu i ti meni govoriš kakav sam. Da bih ja nekoga kritizirao, moram poći od sebe – što sam ja u životu napravio, koji je moj domet, što sam ja učinio u životu, što iza mene ostaje. E onda mogu govoriti o drugome. Ne dam na sebe i nikada neću dati. Griješim, ali sam jedan od rijetkih koji zna reći – ja sam pogriješio, ja odgovaram. Danas toga nema. Nitko ne preuzima odgovornost, svi se krijemo, bježimo, svi smo pametni i za sve su drugi krivi. Ne, ja sam kriv. Ja određujem, slažem i ja učim na svojim greškama i popravljam stvari. I to je moj uspjeh".