Negdje na kraju slavlja

Navijanje za neku reprezentaciju je opća činjenica, javni fakt, mogu reći i javna obveza koju pokupiš iz okoline i ne propituješ je, kao što te nauče da je ispravno prati zube nakon jela, prelaziti cestu preko zebre ili ići u školu da bi nešto naučio i postao netko. To su stvari koje prihvatiš kao normalne, da ne bi bio nenormalan. I da ne bi dobio šakom u glavu. A nitko, valjda, nema primarni plan biti nenormalan i dobiti šaku u glavu, zar ne?

Navijanje za neku nogometnu reprezentaciju je svojevrsna potvrda da si dio okruženja. Ta potvrda se vremenom iz nekakve društvene obveze tebe kao jedinke pretvara u osobnu potrebu, na principu svakodnevne dugogodišnje korelacije s mjestom življenja i ljudima koji s tobom dijele to isto mjesto, a sve to kanalizirano kroz prepoznatljive simbole koji vas razlikuju od drugih ljudi, drugih mjesta, drugačijih društava. Navijanje za neku reprezentaciju je jedan od osjećaja pripadnosti širem krugu ljudi, međusobna identifikacija, oda komadu zemljine kore koju smatraš svojom i koju dijeliš s ljudima koji su s tobom na istom tom komadu i preko čega kanaliziraš svoju strast prema svemu što taj komad zemlje predstavlja.

Ako je komad zemlje čvrsto definiran, ako je društvo definirano, tada je i navijanje za nogometnu reprezentaciju tog komada zemlje lagana stvar, pravi „piece of cake". No, kako živimo na komadu zemlje koji je malo čudnije definiran, tako je i navijanje za nogometnu reprezentaciju ovdje već u području malo više matematike. A u nas neki ni najjednostavnije zbrajanje nisu u stanju napraviti.

Navika ne blijedi lako, teško se i stvara

Kao što sam rekao na početku, navijanje za određenu nogometnu reprezentaciju je stečena navika, a ne pitanje aktiviranja gena pri rođenju i teško da je rezultat kasnijeg racionalnog odabira. Nitko nije rođen kao navijač Bosne i Hercegovine. Također, nitko nije u trenutku rođenja predodređen za navijača Hrvatske, Srbije, Engleske, Brazila, ma što roditelji i rodbina mislili o tome. Ima onih roditelja koji čim im se dijete rodi, čak i prije samog čina rođenja, otrče do kluba navijača nekog kluba i učlane nevinašce u svoj omiljeni nogometni klub ili navijačku skupinu. Očevi žele prenijeti sebe na djecu, pa se tako rađaju, recimo, mali Hajdukovci ili navijači Želje, makar bi da nema ranog presinga možda kasnije odabrali neki drugi klub.

Slično je i s reprezentacijama, samo se to događa malo suptilnije i naoko normalnije. Dijete odrasta i radi ono što radi i okolina, kopira i upija prve priče, pamti sva okupljanja starijih oko televizora, nervoze, psovke, urlanja, histerične izlijeve emocija nakon postignutog gola naših. I počinje i ono shvaćati koji su naši, a koji njihovi, te vremenom sve više definira naše, čvrsto ih odvajajući od svih drugih. Dugotrajnom evolucijom upija ve navijačke podražaje okoline i postaje i sam nedijeljivi dio gomile - navijač, patriot, gorljivi pripadnik navijačkog plemena koje prati, pati i raduje se svakoj utakmici reprezentacije. Naše reprezentacije. Opet ću ja o Bosni i Hercegovini, pa ću ovdje postaviti ključno pitanje - koje to NAŠE reprezentacije?

Ne napadajte me odmah, ne prestajte čitati, moje namjere su časne, ali ja, nažalost, nisam spreman pomiriti se s opsjenom koju nam kreira, evo naprimjer, državna televizija. A u toj opsjeni u kojoj se reprezentacija pogrešno naziva „nacionalnom selekcijom" neke stvari definitivno ne štimaju. Na programu Javnog RTV servisa nakon plasmana reprezentacije Bosne i Hercegovine u Brazil, ustrajavaju na tome da čitava zemlja slavi, pa televizorom definiraju snimci fešte iz „čitave Bosne i Hercegovine".

I onda idu kao na pokretnoj vrpci snimke gomile razdraganih navijača i totalnog ludila u Sarajevu, Zenici, Tešnju, na mostarskoj Musali ili u Tuzli, a negdje u pola frke, umetnut u čitav taj megamiks, na TV-u se pojavljuje neki navijač u bijelom dresu reprezentacije i sa šalom na stepenicama, pa snimljen u kadru od pasa prema gore, vrišti „Bravo Bosno i Hercegovino, Banjaluka je uz tebeee!".

Red radosti, red gadosti

Nakon što smo vidjeli tisuće ljudi u prije navedenim gradovima Bosne i Hercegovine, pojavljuje se i taj jedan Banjolučanin ( a zapravo je čovjek mogao biti snimljen bilo gdje, jer oko njega nema ništa što bi sugeriralo da je baš u pitanju Banjaluka) da bi valjda potkrijepio najavu voditeljice kako je čitava Bosna i Hercegovina na nogama i kako se u svakom gradu ove zemlje feštalo do duboko u noć nakon pobjede Sušićeve zbornaje u Litvi, included srce Republike Srpske.

Ne znam vjerujete li vi u ovu opsjenu i ne znam je li vam trebam pucnuti prstima da se probudite, ali ja znam ono što i vi svi znate - nije bitno što nije bilo na Javnom servisu snimaka iz Posušja, Gruda, Širokog Brijega, Bileće, Trebinja, Pala, onog malo manje slavljenički raspoloženog dijela Mostara, jednostavno intenzitet slavlja nije bio isti u čitavoj Bosni i Hercegovini, a negdje ga uopće nije ni bilo.

Stoga gluho, baš kao ta slavljenička noć u zapadnom dijelu Mostara, zvuči poziv Štefana Fülea da se i naši političari počnu ponašati kao i reprezentacija i da krenu stazom uspjeha i ujedine zemlju. I opet neku noć na Federalnoj emisija u kojoj se poziva da političari rade kao i nogometaši - da ujedine zemlju. Opet ću ja o Bosni i Hercegovini, pa ću ovdje postaviti ključno pitanje - koji naši političari, koji vrli „ujedinitelji"? I na koji je to način reprezentacija ujedinila ovu zemlju?

Da ponovim još jednom ono s početka - navijanje za određenu nogometnu reprezentaciju je stečena navika, koju pokupiš iz okoline i ne propituješ je. A, nemojmo se praviti ludi, već tolike generacije su nam u ovih dvadeset i nešto godina, nakon što je zauvijek nestala reprezentacija SFRJ, odrasle u ognjem i mačem odvojenim okolinama, međusobno diferenciranim društvima s jasno definiranim pravilima, među kojima je i ono za ovaj tekst i za navijanje glavno pravilo - pravilo o tome koja je zaista naša reprezentacija! I ne propitujući bilo što, ne buneći se puno, stekli su ljudi ranih devedesetih naviku navijanja za NAŠU reprezentaciju. S tim da to veoma često u Bosni i Hercegovini nije reprezentacija Bosne i Hercegovine! Recite što god hoćete, ali ovu činjenicu srušiti ne možete!

Čemu propaganda?

I ne može tek tako, dragi moji ljubitelji političke korektnosti i zatvarači očiju pred činjenicama, preko noći, makar je plasman u Brazil nevjerovatna stvar, reprezentacija Bosne i Hercegovine „obradovati naciju" i dignuti na noge „čitavu zemlju". Jer, naprosto, ma što ja mislio, ma što ja želio, ma što vi htjeli, ma čemu se nadali to nije točno! Teze o „dizanju čitave BiH na noge" i „radovanja čitave nacije" su i faktički i faktografski netočne.

Neću reći da nije i u gradovima gdje se nije, u toj noći slavlja, uopće slavilo bilo ljudi kojima je bilo drago i koji su bili sretni što su „Zmajevi" konačno prošli na veliko natjecanje. Neću reći da nije bilo onih koji u toj izuzetnoj momčadi vide normalne momke koje se može voljeti i za koje se može navijati, makar uz onu svoju prvostečenu reprezentaciju (ili drugostečenu ako ubrojimo i SFRJ). Neću reći da i tamo i ovdje nema ljudi koji Bosnu i Hercegovinu ne doživljavaju kao tuđu ili manje svoju. Ali, dvadeset i nešto godina stjecanja jedne navike ne nestaje preko noći. I čovjek ne bi bio ono što jeste da nije tako.

Zato, da vam još jednom ponovim - navijanje za određenu nogometnu reprezentaciju je stečena navika, a ne pitanje aktiviranja gena pri rođenju i teško da je rezultat kasnijeg racionalnog odabira. Kako je u Bosni i Hercegovini sve teško, onda se kao jedino istinsko rješenje zavrzlame navijanja u našim okolnostima nameće zadnji dio ove gore navedene definicije, znači „kasniji racionalni odabir".

Da, izgleda teško, ali na kraju može biti samo racionalno. I samim tim jedino pravo. Tek onda, kada ovdje dođe to teško, ali racionalno, kada popuste omče sa sve tri strane i kada Marjan Mijajlović prestane s komentarima tipa „briga me za manjinu, ovo smo mi, mi smo većina, ovo je naše", tek onda će, možda već u Brazilu, a možda za sto godina, doista čitava će zemlja biti na nogama i slaviti do duboko u noć. A sve do tada, bilo da je nekome nada, nekome želja, a nekome opsjena, to je samo netočna tvrdnja.

Borsi Čerkuč/dnevno.ba