Majstor vrhunskih prevara: 'Namještao sam i Svjetska prvenstva i Olimpijske igre'

Njegovo je ime bilo poznato u azijskom okruženju organizatora namještaljki. Iza njega je bila 15-godišnja "karijera" namještanja. Ime mu je bilo povezano s najvećim sudskim procesima u posljednjem desetljeću, ali uvijek je bio figura iz sjene, čovjek o kojem se nije znalo previše. No uvijek je osiguravao oklade, novac i jamčio nasilje. Zvat ću ga Lee Chin.

Mjesecima sam uzaludno nazivao i dolazio na sastanke koji bi naglo bili otkazani. Nekoliko tjedana prije primio sam telefonski poziv kojim sam pozvan na sastanak. Uspjeh je bio povezan s tim što sam nedavno prije toga naučio kako ispravno u kineskim manirama proučavati ponuđenu vizitkarticu: držati je objema rukama, studirati je i zatim postaviti pitanje koje pokazuje da razumijete rang osobe koja vam je vizitku ponudila. I ne znajući, činio sam upravo to u prisutnosti jednog Chinova suradnika u VIP loži na nogometnoj utakmici. Pokazao sam mu pravu "facu". Ispijajući vino, uvidio sam da je moja gesta pozitivno ocijenjena i zaključio da je intervju moguć.

Tada sam s Chinom razgovarao telefonom. Pozvao me je na sastanak. Otkazao sam sve obaveze i odletio. Uslijedilo je desetak dana otkazivanja i neodgovorenih poziva. Konačno, dogovorili smo se - nalazimo se u subotu poslijepodne. Sve je bilo potvrđeno, no u 18.37 jedan od njegovih pomoćnika opet je otkazao sastanak: "Gospodin Chin je jako zauzet. Morate to razumjeti. Ako navedete konkretnu prirodu vašeg interesa, možda će vas primiti u nekoliko sljedećih tjedana". Pomisao da sam doletio čak do Azije da bi sastanak opet bio otkazan jako me razbjesnila. Obuzdavao sam se koliko sam mogao i istaknuo da je intervju već dogovoren i da sam već objasnio o čemu je točno riječ. Chinov pomoćnik spustio je slušalicu pa sam izgubio nadu u intervju, barem za taj dan. Tada, u 20.07 primio sam novi poziv.

"Halo, jeste li to vi?" rekao je glas.

Da, ja sam, odgovorio sam. Jeste li to vi, gospodine Chin?"

"Da, gdje ste vi?"

"U centru, u blizini glavnog shopping centra."

"Znate li gdje je Country Club?"

Imenovao je skupi golf-klub u predgrađu.

"Mogu ga pronaći."

"Dobro, uzmite taksi. Vidimo se za sat vremena. Oprostite što sam kasnio. Moja je soba 1104 u prizemlju, dođite ondje."

"Hvala vam. Puno vam hvala. Radujem se susretu s vama."

Nisam se osjećao bolje odlazeći na sastanak s Chinom. Hrabrost je kao kanta napunjena nepoznatom tekućinom. Računate na sadržaj pune kante, no tekućina je nestala. Tog sam puta bio sam. Prema uputama koje sam dobio, ušao sam u taksi. Vrijeme se ubrzalo i sve sam vidio kao u snu. Svaki udisaj činio mi se jako vrijedan. Vozač taksija ljubazno je govorio, a ja sam činio sve da me dobro zapamti, kao i mjesto gdje me je ostavio. Sve to zato da pomognem onome tko bi eventualno pratio moje zadnje korake. Uvezli smo se u Country Club. Pokraj kolnog prilaza neki su ljudi palili i isprobavali reflektore za osvjetljavanje golf-terena. Taksi se uspeo gore i ja sam izašao.

Bilo je 21.55 sati i restoran i predvorje bili su prazni. Bila je to stara, klasična zgrada okružena dugom verandom, koja se protezala preko travnjaka. Sve mi je to sličilo na set za snimanje film noira iz 1930. I, kao klišej iz svakog filma o tropima, čuo sam glasne cvrčke u tami. Otišao sam do osoblja kraj recepcije i ispitivao ih dovoljno da budem siguran da će me se i oni sjetiti bude li ih netko ispitivao. Nisam mogao čuti zvukove drugih gostiju. Osim što je bilo ljudi u predvorju, mjesto se činilo napuštenim. Koračao sam brzo praznim hodnikom prema sobi 1104. I nisam želio usporiti i dati sebi vremena da razmislim o svemu. Sad sam već mjesecima istraživao u Aziji, postavljao neugodna pitanja i radio na onome od čega su lokalni novinari odavno digli ruke. Je li ovaj dogovor bio način da me Chin namami na svoj teritorij, da me prebije ili nešto još gore?

Stajao sam pred vratima. Stajao sam u strahu i pred drugim vratima, strahujući i ne znajući što se krije iza njih. Može li se unutra dogoditi eksplozija nasilja? Razbijanje palicama za hokej na ledu, kao kad je Wilson Raj napao hrvatskoga igrača. Ako me napadnu, nadam se da će to učiniti palicama za hokej. Nejasno sam se tješio tom mišlju jer mi se činila manje zastrašujućom nego napad bejzbolskom palicom. Nastojao sam da mi lice izgleda što opuštenije i hrabrije. Vrata su se otvorila. Otvorio ih je Azijac; nije izgledao pretjerano prijeteće i zamolio me da uđem. Ušao sam u sobu. Vrata su se za mnom zatvorila.

Unutra je bilo troje ljudi: dva muškarca, a na krevetu prelijepa žena koja je gledala film. Ono što je uslijedilo u sljedeća dva sata i petnaest minuta bio je jedan od najneobičnijih razgovora koji sam ikada vodio. Do tog dana nisam bio siguran koliko je u svemu bilo sranja, a koliko istine. Na neki način, to je nevažno u novinarstvu: tu su sranja, činjenice i pravno dokazive činjenice. Izostavio sam tonu imena mnogih igrača i trenera koje je Chin imenovao. Naveo sam neke utakmice na koje me je on upozorio zato što je u javnom interesu da se zna koje su to utakmice bile namještene, a to je tvrdio jedan od glavnih organizatora namještaljki. Ali nisam uopće tvrdio da su te utakmice zaista bile namještene i tko su konkretni pojedinci koji su ih namjestili.

Ovdje su glavne točke.

Stephen Fleming, legendarni kapetan novozelandske kriket reprezentacije, tvrdio je da mu je 1999. prišao organizator namještaljki koji mu je rekao da postoji sindikat azijskih organizatora nemještaljki koji to radi na velikim utakmicama u kriketu i nogometu.

U namještaljke su, tako je tvrdio Fleming, uključeni brojni ugledni sportaši, uključujući neke engleske nogometaše i tenisače. U biti, to mi je isto rekao i Chin. Jedina je razlika bila u tome što je on tvrdio da je osobno bio jedan od ključnih igrača u toj mreži. Tvrdio je da ima 16 "kurira" koji rade isključivo za njega. Bila su dva telefona na stolu. Jedan je zazvonio gotovo u istom trenutku kad sam ja sjedao za stol. Chin se javio i počeo govoriti na nečeme što mi se činilo kao indonezijski bahasa jezik pomiješan s engleskim. Pričao je uljudno, spomenuo je imena nekoliko igrača i trenera koje sam mogao prepoznati, a zatim je spustio slušalicu. Okrenuo se meni.

Vidite, gospodine Hill, primam pozive. Ovo je bilo od Filipinaca. Znate da se održavaju Igre Jugoistočne Azije. Organiziram sve rezultate. Laos je od Singapura izgubio samo 0:1. Svi su mislili da će Singapur pobijediti 3:0 ili 4:0. Kontroliram reprezentaciju Laosa, rekao sam im da daju sve od sebe. Znao sam da mogu održati taj rezultat."

Pitao sam ga koji je najveći događaj uspio namjestiti.

Chin je slegnuo ramenima.

"Olimpijske igre? Svjetsko prvenstvo? Ne znam. Što je veće?"

To se činilo apsolutno bizarnim.

"Otišao sam na Olimpijske igre u Atlantu", rekao je Chin. "Namjestio sam utakmicu na Igrama 1996.: Tunis protiv Portugala. Podmitio sam neke Tunižane da izgube. Učinili su to."

Razgovarali smo o namještanju. Tvrdio je da je bilo rijetkih slučajeva kad mu ponuda nije prolazila; neki kojima bi prišao prijedlog ne bi ni uzeli u razmatranje, bili su previše religiozni.

"Konačno sam sreo ovu prelijepu Meksikanku. Platio sam joj 50 tisuća dolara za cijelo natjecanje. To je za njih bilo jako puno novca. Ona se vrtjela po predvorju... našla se s njim (s jednim od Tunižana), otišli bi u sobu, napravili ‘ono', a onda bi mu ona predložila. Tada bih ušao ja..."

"Hoće li to učiniti za mene?"

"Da, u prvoj utakmici."

"Izgubili su od Portugala 0:2... Zaradio sam puno novca i svi su bili sretni."

Jedan od njegovih telefona zazvonio je u 22.27. Konverzacija je trajala dvije minute na jeziku koji nisam razumio. Kao i mnogi Azijci, Chin govori najmanje četiri jezika. Nisam mogao pratiti što je bilo rečeno. Spustio je telefon.

"Vidite, upravo sam obavio razgovor. Hannover će pobijediti s najmanje dva gola razlike. Uplatio sam samo 20 tisuća dolara. Ne puno."

"Ne puno! Možda za vas", rekao sam, "no 20 tisuća dolara meni je velik novac."

Tada se žena na krevetu nasmijala. To je bilo prvi i posljednji put tijekom razgovora da je ona pokazala i najmanje zanimanje za ono što je bilo rečeno. Slegnula je ramenima, uzela daljinski i nastavila gledati film.

"Utakmica upravo počinje. Hannover će pobijediti s najmanje dva pogotka razlike. Gledajte."

Najviša njemačka liga poznata je kao Bundesliga. Tog dana, 26. studenoga 2005., Hannover je bio momčad u sredini prvenstvene ljestvice: igrali su protiv Kaiserslauterna. Chin je prije početka tvrdio da Hannover dobiva s najmanje dva razlike. Nijednom riječju on nije dao do znanja hoće li se to dogoditi zahvaljujući igračima ili sucu. Samo je tijekom razgovora rekao: "Neki suci u Njemačkoj su loši... Imam svoje suce posvuda, u SAD-u, u Grčkoj. Na mnogim mjestima".

Rekao sam Chinu da ne verujem njegovim tvrdnjama da namješta najjače lige. Ondje utakmice previše vrijede. Igrači su dobro plaćeni.

On se nasmiješio. "Sve lige i natjecanja u svijetu - engleska Premier liga, Liga prvaka, Svjetsko prvenstvo - mogu se namještati. Imao sam igrače Crystal Palacea, Wimbledona i Liverpoola. Kažete da su to velike momčadi? Oni su sranje. Mi ih možemo podmititi. Oni će uzeti novac."

jutarnji.hr