Sport u Mostaru: Sit gladnom ne vjeruje

Sport u Mostaru: Sit gladnom ne vjeruje
Godinama pišem i godinama sam sanjao da će Mostar dobiti sportsku dvoranu. Sanjao sam dan kada će Bojan Bogdanović i Igor Karačić presjeći vrpcu i otvoriti dvoranu koja će poslije kako gradu Mostaru, tako i cijelom svijetu dati njihove nasljednike.

Mostar je plodno tlo i rasadnik mladih sportaša koji su iz grada na Neretvi vinuli prema svjetskim visinama. Upravo su ta dvojica vrhunskih sportaša iz mojih snova postavila ljestvicu visoko svim onima koji ih žele naslijediti.

Takvo nešto nije nemoguće, trebalo je samo malo dobre volje i mjesta za treniranje. Sanjali smo i čekali tu dvoranu, kako ja, tako i svi prijatelji sporta u gradu na Neretvi još od onog prvog famoznog prvog polaganja kamena temeljca tamo negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Danas nakon svih tih godina snova moram se vratiti na javu i zaključiti da ovog gradu ne treba sportska dvorana.

Vjerojatno pitate otkuda takva nagla transformacija i buđenje iz lijepog sna?

Odgovor je i više nego jasan, a on glasi da u ovom gradu nema mjesta za sport, a kako nema mjesta sportu, onda nema ni potrebe za dvoranom. Ovih dana svjedoci smo da vrhunski sportaši i sportski kolektivi preko medija vape za pomoći koja bi ih održala na životu.

Na svojoj službenoj stranici HMRK Zrinjski nazvao je svoje rukometaše volonterima. To je novi izraz jer u vrhunskom sportu pojam volontiranja je stran i nepoznat. U stvari bio je nepoznat dok se nije pojavio HMRK Zrinjski čiji igrači mjesecima nemaju nikakve naknade. Vrhunski sportaši, a rukometaši HMRK Zrinjski to jesu trebaju ako ništa kvalitetno se hraniti da bi ostali u formi. Plemići usprkos svemu i dalje ostaju vjerni dresu kluba u kome su ponikli, i da im nije obitelji vjerojatno bi ili umrli od gladi ili bi davno posudili novac i kupili jednosmjernu kartu za odlazak iz grada.

HFC Zrinjski je prije tjedan dana osvojio Kup BiH. Plemići su i u doigravanju za prvaka BiH. Slučajni promatrač rekao bi da je riječ o vrhunskom klubu na velikom nivou. Takve je vjerojatno jučer kao grom iz vedra neba pogodio vapaj iz kluba koji moli da im se pomogne kako bi bar završili ovu sezonu u kojoj slave 10 obljetnicu i koja je trebala biti najuspješnija u povijesti. I umjesto da sada slušamo priče o majstorijama umjetnika malog nogometa koji su znanje pekli i ispekli na mostarskim igralištima mi slušamo priče o igračima koji štrajkaju jer mjesecima nisu primili plaću.

I treći mostarski klub koji do sada javno nije izlazio u javnost sa svojim problemima HKK Zrinjski nije u puno boljem stanju. Borili su se Plemići sa svime onime s čime se sportski klubovi ne bi trebali boriti. Kada je prije nekoliko dana pokvaren semafor odgodio derbi sa Širokim svi su ustali na noge tražeći dvoranu i normalne uvjete za naše sportaše. Košarkaši su se znali izdići iznad toga i dan poslije su slavili tu odgođenu utakmicu. Par dana poslije isti ti košarkaši, naši heroji igrali su još važniju utakmicu na koju dođe par stotina ljudi!!!

Reći će neko da Mostar ima normalnu dvoranu došli bi ljudi, ali taj neko se vara. Dokaz su to lanjske utakmice kada je par puta oboren rekord dvorane. Nažalost Mostar je grad u kome je dovoljan samo jedan loš dan i jedan poraz dovoljan da se klubu okrene leđa.

Leđa su našim košarkašima, rukometašima i malonogometašima okrenuli svi. Iskreno ja se divim ljudima iz ovih klubova na upornosti i entuzijazmu. Sport je nekome možda hobi, ali ovi ljudi žive za svoje klubove, isto kao što ovi naši volonteri daju zadnje atome snage za sveti dres koji nose.

Da je sreće i da živimo u normalnom gradu danas bi pričali o sjajnoj atmosferi na sinoćnjoj košarkaškoj utakmici, o pripremama malonogometaša za borbu za novi naslov i o grčevitoj borbi rukometaša za doigravanje.

Sada je najlakše reći izdržite momci, doći će bolja vremena. Ovi momci svašta su izdržali, izdržat će i ovo, ali nisam siguran da će neka bolja vremena pokucati na njihova vrata. Ovo je Mostar-Sit gladnom ne vjeruje.