Mostarski sport: Para nema, more bit bidne, more bit ne bidne

Mostarski sport: Para nema, more bit bidne, more bit ne bidne
U toj teškoj situaciji sport bi trebao biti taj koji bi mogao i morao bi povući mladež sa ulice i oteti ih od kockanja i droge.

Hvala Bogu sportova imamo napretek i onaj tko hoće može tu naći svoje mjesto pod suncem. Ali, za sve postoji ono naše ali...

Petar Zrinski/HERCEGOVINA.info

Grad Mostar ne brine puno za svoj sport i sportaše. Da nije tako davno bi sportaši grada na Neretvi imali sportsku dvoranu koja bi zadovoljila potrbe svih dvoranskih sportova. Desetljećima mi slušamo priče o toj dvorani, a ona nikako da ugleda svjetlo dana, a i ne može se sama napraviti. Da sportaši imaju čarobni štapić oni ni stvorili tu dvoranu, ali nažalost štapići su u nečijim drugim rukama.

Na upite o problemima dvorane glavni odgovor je nedostatak novca. Sve to bi se moglo sročiti u legendarnu rečenici iz popularnih Nadrealista:Para nema, more bit bidne, more bit ne bidne. U slučaju Mostara para ne bidne.

Nećemo ovaj puta o dvorani, jer da ona i postoji onakva kakva je zamišljena zjapila bi vjerovatno prazna, i vrlo brzo bi otišla u stečaj, slično onima u susjednoj Hrvatskoj. Ovaj grad nakon toliko godina nebrige o sportu danas nema kritične mase od 1000 ljudi koji bi došli na neki sportski događaj u dvoranu. S druge strane tom dvoranom bi možda jedino profitirali organizatori i menadžeri raznoraznih turbo folk zvijezda i zvijezdica koji bi tu dvoranu pretvoili u veliku folkteku, paradu pijanstva i kiča.

Ta ćeš kriza je, rekli bi naši sugrađani. Daj što daš i šuti. Kriza jeste, ali samo onda kada treba odvojiti nešto za sport. I dok naši sporstki kolektivi muku muče sa preživaljavanjem, naše pare idu u nekakve projekte koji nemaju nikakve veze sa Mostarom i Hercegovinom.

Uzmimo primjer HŽRK Zrinjski koji je prošle godine bio državni prvak, i klub koji je napravio veliki iskorak u Europi. Da je bilo samo malo dobre volje Plemkinje bi nastavile gdje su lani stale i napravile još veći uspjeh. Međutim nebriga grada i lokalne zajednice su ovaj klub vratili ne jedan nego sto koraka unatrag.
Slično je i sa rukometašima, košarkašima, ali i svim ostalim sportskim kolekivima u gradu koju muku muče kako da prežive i opstanu na ovom našem sportskom nebu.

Posljednjih godina čitamo zaprepaštujuće podatke o visini mjesečnih i godišnjih primanja koje su sebi namkli pojedinci. Zar nije strašno da jedan čovjek ima godišnja primanja puno veća nego što je godišnji proračun jednog državnog prvaka? Zar nije strašno da država državnog prvaka nagradi sa mizernih 15.000 KM???

Što radi sportski savez da popravi ovakvo stanje? Predlagali smo uoči dodjele priznanja za najbolje sportaše grada da rukometašice Zrinjskog bojkotiraju tu manifestaciju. Što danas tim sjajnim sportašicama znače pokali, medalje i zahvalnice? Znače jedno veliko ništa. Sve to je zaboravljeno, i svi ti pokali i priznanja su otišli u arhivu i od njih se ne može živjeti. Tresla se gora rodio se miš i obećanja su ostala ludom radovanja.

Sport danas jedini ima snagu da odvuče našu mladež sa ulica, daleko od svih poroka kojima su mladi svakodnevno izloženi. Sport jedini ima snagu da očuva zdravlje naše mladeži, kako fizičko tako i mentalno. Sport treba gradu Mostaru, ma koliko se neki trudili da to ne bude tako.