Ključni trenutak bio je ulazak Mamića umjesto Muse

Ivan Gigo Lovrić
Ivan Gigo Lovrić
Ilustracija / hercegovina.info

Realno gledajući i analizirajući kvalitetu jednih i drugi lako je bilo dati zaključak da je Hrvatska puno bolja i da ne bi trebala imati problema s Crnom Gorom. Tko nije gledao utakmicu rekao bi da je to i bilo tako, lagana pobjeda Hrvatske.

Međutim utakmica je bila iznimno teška i nama za gledati i igračima za igrati. Razlog tome je bila fantastična taktika crnogorskog trenera i još bolja izvedba te taktike njegovih igrača. Dubokom 3-2-1 obranom su Hrvatskoj zadavali velike probleme gdje se otkrilo da Hrvatska i nije baš pripremljen na sve.

Lopta je bila prespora, igra bez gotovo nikakve kolektivne ideje. U tim periodima nas je držala samo suha kvaliteta naših igrača u čemu se najviše isticao Luka Cindrić. Pored takvog napada ni obrana nam nije izgledala ništa bolje.

Crnogorci su kvalitetnim utrčavanjima na drugog pivota radili pomutnju u obrani Hrvatske koja je pucala na sve strane. Posebno bih tu kritizirao ključne figure u našoj 5-1 obrni, a to su centar-half Musa i prednji istureni igrač u obrani David Mandić. Musa je stalno kasnio, nije bilo potrebne gustoće u obrani zbog čega je vjerojatno i Mandić nelogično letio na sve strane i zbog čega je vrlo rano zaradio dva isključenja.

Desna strana crnogorskog napada, desni bek Lipovina i pivot Grbović su nam u prvom poluvremenu zabili osam golova koliko je Crna Gora sveukupno zabila u drugom poluvremenu. Golman je bio kao i svi, nemoćan, jer je stalno bio na čistim i otvorenim šutevima. Sreća u nesreći je to da Mandić više nije mogao igrati prednjeg u obrani jer mu je prijetio crveni karton.

U drugom poluvremenu Lino je dobro detektirao problem, postavio je Duvnjaka na prednjeg, umjesto Muse ubacio Mamića na centar-halfa, a Mandića postavio na halfa. Upravo taj trokut Duvnjak – Mamić – Mandić i sa Stepančićem na drugoj strani je početkom drugog poluvremena odigrao fenomenalnu 5-1 obranu, kao iz udžbenika.

Na krilima te obrane spomenuti Lipovina i Grbović su do kraja utakmice postigli još po jedan gol i to je bilo to. Nakon toga se i Šego razbranio te je Hrvatska napokon igrala onaj svoj prepoznatljivi rukomet – jaka obrana i brza tranzicija. Izlaskom Muse šansu je dobio i odlično iskoristio naš Marino Marić koji je za razliku od Muse puno spretniji i moćniji u napadačkom smislu. Rekao bih da je on stavio „točku na i“.

Dakle ključni trenutak gdje je Hrvatska prelomila utakmicu na svoju stranu je ulazak Mamića umjesto Muse na centralnog igrača u 5-1 obrani, dolazak Duvnjaka na prednjeg umjesto Mandića i naravno već sam spomenuo Marina Marića koji je bio fenomenalan.

Hrvatska je u tim trenutcima bila ona prava kakvu smo je i navikli gledati sve ove godine. Primili su svega osam golova u drugom poluvremenu i jednostavno izgledali su fantastično.

Nadam se kako će igru iz drugog poluvremena prenijeti u naredne utakmice, ako tako bude ne smijemo se plašiti nikoga. Međutim, poznajući tvrdoglavost našeg Line, siguran sam da će on opet protiv Bjelorusije postaviti Musu na centralnog igrača, a Mandića na isturenog, ali tko zna… Obrana se vježba i može se popraviti, možda i taj segment u narednim utakmicama profunkcionira, a možda neće uopće ni igrati 5-1 obranu. S našim Linom se nikad ne zna.