Danas se čini da djeca često mijenjaju sportove

Anđelko Botica jedan je od rijetkih hrvatskih sportskih psihologa, a iza njega je preko trinaest godina iskustva u radu s olimpijcima i profesionalnim sportašima, kao i mladim talentima.

Ovaj psiholog iz Slavonskog Broda koji još od fakultetskih dana živi u Rijeci, za sebe kaže da najviše uživa upravo u radu s mladim, još neafirmiranim sportašima. Ovog tjedna bio je jedan od voditelja okruglog stola na temu djece predškolske dobi u natjecateljskom sportu na manifestaciji »Rijeka psihologije«, što je bio povod za malo »općenitiji« razgovor o djeci i sportskim aktivnostima.

Danas se čini da djeca često mijenjaju sportove ili čak treniraju više njih odjednom. Da li je to dobro ili loše?

- Sama činjenica da dijete trenira dva sporta ne mora nužno biti loša. Često puta me roditelji zovu i kažu kako je dijete puno brže i više napredovalo u »sekundarnom« sportu, a ne u onom primarnom, »važnijem«, gdje je čak došlo i do pada rezultata. Naime - djeca su u sekundarnom sportu puno opuštenija, nemaju pritisak od rezultata, nemaju očekivanja od trenera, roditelja, pa i samih sebe. To dovodi do toga da su bolji u izvođenju, a tada dolaze i rezultati.

Što se tiče mijenjanja sportova, djeca se obično u početku uključuju zbog društva, odnosno zato jer neki određeni sport treniraju i njihovi prijatelji. S vremenom kada upoznaju sport i općenito sportske aktivnost počnu birati prema vlastitim sklonostima. Samo mijenjanje nije problem ako se dijete traži, a roditelji nastoje sport prilagoditi njegovim psihofizičkim sposobnostima. Problem je ako dijete mijenja sport zbog izbjegavanja suočavanja s vlastitim neuspjehom ili ako roditelji ne mogu prihvatiti činjenicu da im djeca neće biti vrhunski sportaši, pa traže sport u kojem bi to mogli ostvariti.
Socijalne vještine

Koja je donja dobna granica za upisati dijete na neku sportsku aktivnost?

- To ovisi o specifičnostima i fizičkoj i mentalnoj zahtjevnosti pojedinih sportova. Nadalje, to ovisi i o kognitivnoj i emocionalnoj zrelosti djeteta, samostalnosti djeteta i spremnosti roditelja da dijete »dijeli« s trenerom. Budući da postoje individualne razlike u razvoju djece, teško je dati unificirani odgovor. Primarni ciljevi uključivanja djeteta u sport su uživanje u fizičkoj aktivnosti, igra, razvijanje socijalnih vještina i unapređenje vlastitog izvođenja.

Zašto je sport dobar za razvoj djeteta, odnosno na koji način najbolje koristi razvoju?

- Kao prvo uči dijete odgovornosti, razvijanju navika, poštivanju pravila i autoriteta, suočavanju s neuspjehom i razočaranjem, razvijanju upornosti i ulaganja truda u razvijanje vlastitih sposobnosti (razvijanje kompetentnosti), te omogućava druženje, identifikaciju s grupom (ekipom, klubom), zdravlje i tjelesni razvoj, natjecanje (demonstracija sposobnosti, uzbuđenje), zabavu, a često i putovanja. Na što treba pripaziti kad se bira vrsta sportske aktivnosti i općenito kad se dijete »uključuje« u neki sport?

- Sigurno je da nekoj djeci odgovara grupa, a nekima individualni sport i to treba poštivati. Velika je uloga roditelja da organiziraju svoje, ali i slobodno vrijeme djece kako bi mogli redovito trenirati. Nadalje je bitno da roditelji imaju puno povjerenje u trenere i da im u potpunosti prepuste odgovornost oko sporta. I da na utakmicama dostojanstveno navijaju.
Pitanje autoriteta

Što se tiče autoriteta - nije rijedak slučaj da neka djeca imaju problema s autoritetom u školi, ponekad i u obitelji, ali s trenerom ne. Čini se da su u sportu jasno postavljena pravila i dosljednost jako bitni kod djece kako bi uvažavali autoritet, a to ponekad u školi ili obitelji nije moguće. Ona djeca koja ne uvažavaju autoritet niti u jednoj socijalnoj situaciji, zasigurno imaju teškoća na vlastitom emocionalnom planu i roditelji bi trebali potražiti stručnu pomoć.

Kako prepoznati koja se sportska aktivnost uistinu sviđa djetetu?

- Bojim se da to ponekad nije lako prepoznati. Na primjer, ako dijete počne pokazivati određeni napredak u razvoju kao posljedicu uživanja u aktivnosti i jer mu to leži, ponekad se zbog očekivanja okoline (roditelja, trenera), javi i pritisak, smanji se zadovoljstvo, uspori napredak, izostane rezultat, pa se može i krivo zaključiti da to dijete ipak nije za taj sport.
Tri faze sportskog razvoja

Treba voditi računa i o razlikama u biološkom razvoju. Neka djeca koja su biološki akcelerirana u odnosu na drugu mogu pokazivati bolje rezultate i dominaciju, pa se može činiti da im to leži, no kad ih vršnjaci počnu dostizati tako se i njihova dominacija smanji, pa se može činiti da više nisu za to.

Ako se pojavi interes za višom, natjecateljskom razinom, gdje je tu dobna granica i koji su potencijalni problemi ove razine dječjeg bavljenja sportom?

- Generalno je pravilo da postoje tri osnovne razine u sportskom razvoju djeteta; prva - učenje sporta, druga - natjecateljska (koja može biti i konačna, odnosno trajati do kraja sportske karijere), te treća - vrhunski sport (profesionalizam). Jako je važno da treneri, ali i roditelji ne pobrkaju redoslijed niti kronološke odrednice navedenih faza. Treća faza je jako daleka i treba puno zdravlja, kvalitetnog rada, upornosti i truda sportaša, te malo sportske sreće.

Kako pravilno izbalansirati ozbiljnije treninge i ostale obaveze?

- To uvelike ovisi o naučenim ili razvijenim organizacijskim sposobnostima koje se uče od roditelja, dok smo još u »neozbiljnim« treninzima. Ovisi o karakteru sportaša i sposobnosti multi taskinga. Neki mogu uspješno gurati školovanje i vrhunski sport, neki radi vrhunskog sporta odustaju od školovanja, pa koriste mogućnost dopisnog školovanja. Iz mog iskustva oni koji su uspjeli održavati školovanje i sport, postizali su i značajnije rezultate. Ne zato što su pametniji, nego zato što su uporniji i žele maksimalno iskoristit sve svoje sposobnosti.

novilist.hr