Stipe Drviš: Dosta ljudi me popljuvalo zbog toga

U tri posljednja mjeseca četiri su boksača glavom platila svoju hrabrost pa su se, po tko zna koji put, povele rasprave o tome koliko je boks nezdrav i opasan.

Prema procjeni novinara CNN-a, svake godine život izgubi prosječno 13 boksača, a negdje su izvukli i podatak da su između 1890. i 2011. umrla 1604 boksača, što izravno u ringu, a što neko vrijeme kasnije od posljedica borbe.

Fatalno se stradava

Osim tragične četvorke (Argentinac Santillan, Rus Dadašev, Bugarin Stančev i Amerikanac Day), još su petorica profesionalnih boksača završila na operacijama da bi se uklonili krvni ugrušci iz njihova mozga. Premda boks za mlade ljude čini dosta dobroga, odvlači ih s ulice, udaljava od droge, razvija im radnu etiku, uči ih disciplini, podiže im samopouzdanje, sve se to zaboravlja kada se događaju tragedije, piše Večernji list.

– I prije su boksači fatalno stradavali, no danas se o tome puno više piše i govori. Bez obzira na to što je boks meni sve dao, ja moram biti realan i kazati da je to vrlo opasan sport i nijednom djetetu svojih prijatelja ga ne bih preporučio. Jer, svaki jači udarac u glavu mali je, a za nekoga i veliki potres mozga – ističe Stipe Drviš, uz Matu Parlova jedini boksač odrastao u Hrvatskoj koji je bio profesionalni prvak svijeta u nekoj ozbiljnoj federaciji.

A pojas najstarije organizacije (WBA) osvojio je pobijedivši na bodove Talijana Branca. Bilo je to ostvarenje životnog sna.

– Petnaestak minuta nakon borbe nekolicina mojih prijatelja i ja sjeli smo ispred svlačionice i svi smo znali da je to kraj.

No dogodila se još jedna borba, u Perthu protiv Greena, koja rezultatski nije dobro završila.

– Tu sam samo išao uzeti novac. Ja se više nisam htio boriti, ali nagovorili su me moji promotori jer su se izborili za novac kojim sam dodatno osigurao svoju egzistenciju.

Još dok se borio, Stipe je govorio o štetnosti boksa.

– Govorio sam to jer sam bio realan, no zbog toga me dosta ljudi popljuvalo. Ako misliš ići do kraja, onda to ima smisla, ali ako vidiš da ne možeš biti bolji od prosječnog, onda ti je bolje da lupaš po vreći.

Njegov stil, a boksao je s distancije zbog iznimno dugih ruku, nije bio mamac za opću publiku, no Stipe se znao sačuvati.

– Svjestan sam ja da moj stil nije bio atraktivan za opći puk, ali jest za one koji boks gledaju kao umijeće. Tući se može svatko. Staneš nasred ringa i udri pa tko preživi. No ja sam taj koji nosi svoju glavu na ramenima, a tko ima želju tući se, neka se tuče. Ja sam samo dvaput išao bespoštedno, kada sam prvi put branio naslov prvaka Europe i kada sam boksao za prvaka svijeta. Tada je jedino bilo “‘ko će koga”.

S obzirom na to da su i do njega kao borca stizale vijesti o fatalnim ishodima nekih borbi, je li to kod Stipe pojačavalo osjećaj straha?

– Strah se pojavio tek kada sam prestao i kada bih pomislio da sam i ja mogao tragično skončati. No, kada si mlad i uđeš duboko u boks, onda više nema nazad. Nema mjesta strahu i razmišljanju hoće li mi se što dogoditi. Pokušaš se spremiti i što bolje čuvati. U mojoj kategoriji nitko nije bio viši od mene pa sam iskorištavao to što imam duge ruke i primao malo udaraca u glavu.

Već je 12 godina prošlo otkako je Stipe okačio rukavice o klin, a svojim “postignućem” smatra i sljedeće:

– Nikad mi na pamet nije palo vratiti se boksu. Život ide dalje, stvorio sam obitelj, dobio dijete, pojavili su se drugi ciljevi. Uostalom, jako često stradavaju i oni koji misle da mogu pa se odluče vratiti.

Pregledi su bili obvezni

Uz iznimnu kondiciju, može li se išta dodatno učiniti da se umanji rizik? Koliko pomažu vježbe za jačanje vrata kao amortizera za udarce u glavu?

– Vrat pomaže da tek malo bolje amortizirate udarac, no bradu, glavu i mozak ojačati ne možete. Osim toga, posljedice od boksa ne moraju se odmah vidjeti, nego i godinama kasnije.