Zbog čega američki srednjoškolci zaostaju u uspjehu za svojim vršnjacima u inozemstvu?

Usprkos tome, kad pođu u srednju školu, američki tinejdžeri zaostaju u matematici i prirodnim predmetima za mnogim studentima u inozemstvu: u 31-noj zemlji u matematici i 22-ije u prirodnim znanostima. Američki ministar obrazovanja Arne Duncan tu je činjenicu nazvao alarmantnom.  

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sedam i trideset je ujutro. Ollie Savisarri izgleda kao tinejdžer kojemu je potrebno barem još dva sata sna prije nego bude spreman suočiti se sa svijetom. On se sa svojom obitelji prošle godine doselio u Washington iz Finske. Sada pohađa drugi razred srednje škole u Arlingtonu u Virdžiniji. Kaže da su nastavnici ovdje puno ljubazniji nego u Finskoj i sviđa mu se što postoji veći izbor neobaveznih predmeta. No, Ollie kaže da ponavlja dio gradiva koje je već prošao u Finskoj:

"Prošle sam godine imao geometriju. A zapravo isti predmet imao sam u osmom razredu u Finskoj. Mislim da ovdje malo ‘šepaju’ s gradivom."

Program za testiranje međunarodnih učenika, u svijetu poznat kao PISA, jedini je međunarodni test kojeg polažu američki srednjoškolci. Prema rezultatima tog testa, od svih ispitanih zemalja, Finska je na prvom mjestu i u matematici i u prirodnim predmetima. Od svih industrijskih zemalja, američki petnaestogodišnjaci rangiraju u donjoj četvrtini liste u matematici te u donjoj trećini u prirodnim predmetima.

Ollijev otac Jaako Savisarri kaže da je jedno moguće objašnjenje za tako loši rezultat američkih učenika razlika u kvaliteti među američkim školama, što ne postoji u Finskoj:

"Prosjek nam je vjerojatno tako visok zbog toga što smo homogeni: škole u Finskoj su po razini obrazovanja vrlo slične."

Drugo moguće objašnjenje je činjenica da su finska sveučilišta besplatna, ali vrlo konkurentna. Prima se manje od 10 posto kandidata. Savisarri također ističe da se u Finskoj nastavnike naziva ‘svijećama znanja’ – oni moraju imati fakultetsku diplomu iz predmeta kojeg predaju, kao i iz pedagogije. Tom Loveless s Instituta Brookings slaže se da je u tome najveća razlika:

"Oni su zaista i formalno studirali svoj predmet. U Sjedinjenim Državama imamo veliko broj nastavnika koji imaju matematičke kvalifikacije, ali iz pedagoških škola. Oni su studirali kako podučavati matematiku, a ne samu matematiku."

Tom Loveless kaže da je drugi razlog tome mišljenje đaka o tome što je važnije – matematika ili sport. Kada je ispitivao 500 inozemnih učenika na jednogodišnjoj razmjeni u američkim srednjim školama, rekli su mu da su im i matematika i sport jednako važni. Kad ih je upitao o njihovim američkim vršnjacima, rekli su mu da je obrnuto: uspjeh u matematici uopće nije važan, dok im sport strašno puno znači.

Arne Duncan, američki ministar obrazovanja, kaže da se taj prioritet mora promijeniti. Američke škole trebaju se znatno poboljšati, kaže on, i više resursa nije odgovor:

"Smatram da su školski dan i školski tjedan, ali i cijela školska godina, u Sjedinjenim Državama prekratki. Više ulaganja u status quo neće nas dovesti do željenih rezultata."

Duncan dodaje da, kad studenti diplomiraju, a nisu spremni za globalno tržište, dugoročna sigurnost zemlje bit će u opasnosti.

Obitelj Johnston doselila se u Washington prije dvije godine iz Novog Zelanda. To je još jedna zemlja čiji učenici zasjenjuju svoje američke vršnjake u matematici i prirodnim predmetima. Sedamnaestogodišnji Chris Johnston kaže da je njegov prvi dan u američkoj srednjoj školi doživio kao kulturološki šok. Naime, u Novom Zelandu, kaže on, postoje posebne škole za djevojke, a posebne za dječake, i svi nose uniforme. Kaže da mu se sviđa što u Americi ne mora nositi uniformu. No, trebao se prilagoditi novom akademskom pristupu, jer, kaže, srednjoškolci u Novom Zelandu nemaju nastavu iz matematike i znanosti svaki dan:

"Mislim da je tamo bilo više samo-otkrivanja. Neke od teorema i formula morali bi rješavati sami. Morali bi biti pripremljeni za sljedeći sat. Dok ovdje, zbog toga što učenici imaju matematiku svaki dan, uvijek se mogu osloniti na profesore."

Chrisova majka kaže da joj je draži cjelogodišnji program školovanja u Novom Zelandu, gdje učenici dobiju dva tjedna slobodno nakon svaka tri mjeseca nastave. Ona misli da u Americi, zbog dugih školskih praznika tijekom ljeta, učenicima treba vremena da se ponovno priviknu na školski tempo i nastave s gradivom.

Obrazovni djelatnici uzimaju u obzir testove poput onih koje provodi PISA kad rade na svojim planovima i programima. U Njemačkoj, na primjer, osnovnoškolci sada moraju pohađati cjelodnevnu nastavu, koja je prije završavala oko podneva. Hong Kong i Singapur obnovili su svoju nastavu čitanja, a Rusija je dodala ekvivalent maloj školi i na taj način produžila broj godina školovanja djece. Američki pedagozi kažu da i oni praterezultate američkih učenika u međunarodnim testovima, samo se još nisu složili što bi po tom pitanju trebali učiniti.

VOA