Što će ostati kada Buna utihne: 'Žedna zemlja koja ne prašta'

Književnica Ermina Ribić i ilustratorica Elma Nukić kroz priču „Žedna zemlja koja ne prašta“, nastalu u suradnji s Fondacijom Atelje za društvene promjene – ACT, upozoravaju na moguće posljedice projekta Gornji horizonti i narušavanja podzemnih tokova za Bunu, Bunicu i život stanovništva ovoga kraja.

U priči „Žedna zemlja koja ne prašta“ kroz fikciju upozoravaju na moguće posljedice narušavanja podzemnih tokova, riječnih ekosustava i prirodne ravnoteže Bune i Bunice.

Priču prenosimo u cijelosti bez intervencija:

Nina je stajala na kamenom rubu Vrela Bune, gledajući u smaragdno zeleno oko izvora, i osjećala neobjašnjivu nelagodu. Nakon dvanaest godina u inostranstvu, voda je izgledala drugačije. Bunina voda uvijek je bila ritam koji ispunjava tišinu krša čak i u žamoru mnogobrojnih turista. Ali tog proljeća huk je bio drugačiji. Prekinut, s kratkim stankama, kao da voda ne može udahnuti punim plućima zbog nevidljivih ruku koje joj stežu vrat.

Stari mještani pričali su da voda pamti. Dedo Ibro sjedio je pred kućom i slagao duhan u papir, kao po navici, rekavši samo: „Ne dira se Bunin put, ko ga dira, zemlja vrati.“ Nina je pomislila da Ibro ponovo priča strašne priče iz njenog djetinjstva. No, čudan žmarac prostrujio joj je niz leđa. Tuneli i brane Gornjih horizonta, preusmjeravanje Neretve prema Trebišnjici – ključne riječi o kojima je čitala mjesecima u vijestima, a čije posljedice sada osjeti u vazduhu. Zrak je doslovno mirisao na blato i vodu koja je stajala predugo.

Promjene su najprije opazili ribari na Bunici: ribe su slabije plivale, voda je bila mutna, mulj se taložio brže nego ranije, a obale polako gubile vlažnost. I bunar u Nininoj porodičnoj kući počeo je čudno klokotati. Sitni mjehurići izlazili su na površinu u nepravilnim razmacima, poput kašlja zemlje čija su se pluća napunila vodom. Taj zvuk prekidao je i najobičnije zalijevanje bašte pune paradajza. Nina i njena porodica su se ježili od tih zvukova, a čak je i pas Cvrle zaobilazio bunar u širokom luku. Svake noći bunar su zatvarali, nadajući se da ništa neće izaći iz tame što se skriva ispod krša.

Ljudi su počeli sanjati čudne snove. Ninina mama, Mara, ispričala joj je svoj san, sličan snu komšinice Amre. Hodali su kroz hodnike ispod zemlje, kroz vodu koja nije bila na površini, dok je iznad njih bilo suho nebo. Čuli su dubok puls i osjećali težinu vode u grudima. Neki su u snovima vidjeli kako voda bježi iz bunara i izvora, a kada bi se probudili, protok je bio slabiji nego prethodni dan.

Vrijeme nije bilo saveznik. Već početkom ljeta, biljke na obalama su se sušile, ribe nestajale, a podzemni tokovi krša postajali nestabilni i nepredvidivi. Iako nije imala nikakve naučne vještine već samo oči koje su gledale i srce koje je osjećalo, Nina je pratila sve promjene, bilježila ih u svoj dnevnik, ali znala je da nisu samo brojke u pitanju. Bilo je to osjetljivo tijelo zemlje koje se budi i upozorava.

Paradajzi iz Ninine porodične bašte počeli su pucati prije nego što su stigli pocrvenjeti. Kada je Nina razmakla raspuklu koru, unutra nije bilo mesa nego mutna, tamna tečnost koja je mirisala isto kao bunar, ustajalo i pokvareno. Nina je prstima dotakla meso i osjetila hladnoću bunarske vode. I Cvrle je prišao, onjušio raspukli paradajz i zarežao, prvi put otkako je bio štene. Hranili su baštu tom vodom i sada je ista ta voda kvarila sve što je njih trebalo hraniti.

Jednog jutra, Bunica je gotovo presušila u plićaku ispod litice, a rijeka koja je trebala nositi život nizvodno bila je mlitava i bez snage. Mještani su šaptali da voda traži put koji smo joj uzeli. Buna je sada pulsirala slabije, ali jednako uporno, kao da pokazuje svoju snagu i sjećanje na svaki zahvat u njenom slivu. I ljudi iz okoline su pratili takvo stanje: Nina je uočavala sve sivlja lica na ulici, usporene i teške korake kojima su se kretali do prodavnica. Pričali su sporije i sa pauzama, kao da su osluškivali zvukove koji svakog časa mogu doprijeti ispod zemlje. Turisti su svjedočili drugačijoj slici prirodnih ljepota od onih što im je internet prikazao.

Nina je svakog dana obilazila različite lokacije. Bespomoćno je stajala nad vodom i gledala u svoj uljani odraz poput glavnog osumnjičenog koji gleda svoju potjernicu, no i dalje bježi od zakona. „Krivi smo svi“, pomislila je, „krivi što imamo ovakvo blago i nismo ga zaštitili. Voda nas nije dostojna. Bunin smaragd nije nestao, ali njegov dah pripada svijetu koji nas ne oprašta.“

Mala pukotina na obali Bunice otvorila se nakon mjeseci slabog protoka. Voda je šaputala kroz nju, a podzemni tlak je izazvao odron tla. Pukotina je škripala i pulsirala pod nogama. U istom trenutku, Nina je stajala nepomično zureći u bunar u bašti. Poklopac se nije pomjerio, ali bila je sigurna da ne stoji kako su ga sinoć ostavili. Nina je polako podigla poklopac bunara. Umjesto odraza neba, dolje je ležala crna površina. Kad je kasnije otvorila česmu u kući, nije potekla voda. Iz cijevi se izlilo gusto crnilo. Bila je to utroba zemlje i krv rijeke što su se razlijevale po sudoperu.

Ali crnilo se nije tu zaustavilo.

Curilo je iz svih česmi u selu, gušilo bunare, presušivalo zemlju i trovalo rijeke. Svuda su bili isti crni tragovi, poput tračnica rijeke koja je nekad tekla u zelenoj boji. Žeđ je u ljudima rasla, širila se kroz vene i kosti, neumoljiva i živa. Izlazili su sa praznim posudama, držeći ih satima pod česmama koje više nisu davale vodu. Nina je gledala kako tumaraju ulicama, saplićući se o vlastite noge i mumlajući: „Šta smo to napravili…“ i „Bila je tu… cijelo vrijeme…Bunin put...“. Nina je živjela među ljudima-sjenama, osjećajući težinu krivice koju nisu mogli sakriti. A neki od njih su već, polako gubeći razum, pili crni mulj zatvorenih očiju.

Ermina Ribić (Sarajevo, 1996) magistrirala je na Odsjeku za komparativnu književnost i informacijske nauke Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je brojne tekstove u časopisima i na portalima, a radila je kao novinarka, urednica, učiteljica i copywriterica. Za zbirku poezije "Oči pobune" dodijeljena joj je nagrada “Mak Dizdar” za 2024. godinu.

Ilustratorica i grafička dizajnerica Elma Nukić je diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu na Odsjeku za grafički dizajn 2022.