Otkrivamo sve tajne najzloglasnijeg bordela kojeg obožavaju pjevači, ali i nogometaši

Riječ je o čokoladici s rižom i cornflakesom, punog okusa. Biznismen uvijek naruči dvije djevojke, čiji je zadatak potom da mu čokoladicu uguraju u stražnjicu, a da bi se potpuno zadovoljio, na kraju je i pojede..

Prošle su godine, pak, paparazzi snimili Justina Biebera kako neopaženo pokušava izaći iz bordela, što je Centaurusu donijelo svjetsku slavu. Stigma prostitucije, koja je u Americi Bieberov posjet ovoj "ustanovi" dovela do razine skandala, u Brazilu je nepoznat pojam, a pogotovo za muškarce starije generacije nije neobično da izgube nevinost u javnoj kući, piše novinar američkog Rolling Stonea Amos Barshad, koji se uoči početka Svjetskog prvenstva otisnuo u Brazil kako bi napravio reportažu o seksualnom turizmu u Rio de Janeiru.

Svog prvog sugovornika, 34-godišnjeg Pelifea, našao je preko Foursquarea - čovjek se jednostavno čekirao u bordelu. "Za ovakva mjesta", kaže Pelife, "znaš od rođenja".

Centaurus se, službeno, deklarira kao wellness i spa ustanova. Otvoren je 1985. godine i - dijelom zahvaljući reputaciji svog vlasnika, a dijelom zbog izvrsne lokacije, samo nekoliko minuta udaljen od plaža, dućana i restorana, u svjetski poznatoj četvrti Ipanema - vrlo brzo je postao kultno okupljalište, najskuplje u gradu, ali je zauzvrat nudio predivne djevojke. Kako navode antropolozi Thaddeus Blachette i Ana Paula da Silva, na gradskoj seksualnoj mapi postoji 300-tinjak sličnih lokacija - od elitnih "wellnessa" do mjesta nazvanih po uzoru na fast food - fast fuck.

Tehnički, prostitucija u Brazilu je legalna, ali od nje ne smije profitirati treća strana. Drugim riječima, ne dolazi u obzir da prostitutka unajmi, primjerice, osobnog čuvara. Jedini put kada je Centaurus uletio u probleme bilo je tijekom UN-ove konferencija o održivosti iz 2012. godine, kada je provedena policijska racija, a mjesto zatvoreno, no u pogon se vratilo nakon samo nekoliko tjedana. Kako objašnjava bivši djelatnik, konobar Limas, podmićivanja policije bila su uobičajena pa bi dojavu o raciji uvijek dobili nekoliko dana ranije.

Vilu Mimosu, četvrt crvenih svjetiljki, policija također ostavlja na miru. Barshad se ovdje susreo s Julie Ruvolom - brazilskom novinarkom i saveznicom u borbi za prava seksualnih radnika - koja objašnjava kako su sve žene koje ovdje rade neovisne i same plaćaju svoje račune, često su glava kuće i jedine uzdržavaju obitelj. Štoviše, iznosi prilično neobično gledište:

"Seksualni radnici su najmarginaliziranija i najneshvaćenija skupina današnjeg globalnog društva. Moja osnovna kritika odnosi se na anti-trafficking pokret, širok spektar nevladinih organizacija koje žele ukinuti prostituciju. Oni govore u ime ljudi koji mogu govoriti sami za sebe. Živimo u 2014. Zašto neki ljudi ne bi smjeli govoriti sami za sebe?" pita se naglas.

Od početka Svjetskog prvenstva promet je pao. Lokalci, kaže Ruvolo, gledaju utakmice, a turisti se ne usuđuju doći u ovu sumornu četvrt. U pratnji Ruvolo i njezine prijateljice Aline, novinar razgledava unutrašnjost jedne od kuća u kojima se odvija prostitucija. Madraci u sobama pokriveni su tankim, plastičnim prekrivačem, na stropovima su gole žarulje i ventilatori, a na malenim štandovima nude se M&M bomboni, kondomi, sapun i dezodorans.

Vani, na ulici, nalaze se drvene oznake na kojima piše "Stop the Traffik". Oni su dio UN-ove kampanje za borbu protiv prostitucije, a namjera im je da natjeraju potencijalnog klijenta na razmišljanje neposredno prije nego što se odluči na konzumaciju, te eventualno prekine "transakciju" kada shvati da bi mogao iskoristiti ženu natjeranu u prostituciju protiv njezine volje. No Ruvolo objašnjava kako ovdje nema svodnika, a žene dolaze i odlaze po želji i same se dogovaraju za satnicu i tarife.

Maria-Eduarda jedna je od njih. Samohrana je majka dvoje djece i radi već godinu i pol. Preko dana radi u uredu jedne televizije i studira novinarstvo. Roditelji ne znaju čime se bavi, no novac koji zarađuje - 1000 reala na noć - predobar je da bi odustala.

"Brazilci i Argentinci su škrti. Najbolje plaćaju Amerikanci, ali oni ne plaćaju za seks, već bi htjeli pričati, zabaviti se, popiti piće, šmrkati kokain... Meksikanci imaju mala spolovila, Talijani uska, Nijemci su presvijetli i nemaju dlaka. Jesmo li povisile cijene tijekom Svjetskog prvenstva? Naravno!"

Thaddeus Blanchette profesor je antropologije na Sveučilištu u Rio de Janeiru. Već više od desetljeća on i njegova supruga, također antropologinja Ana Paula Silva, proučavaju seksualnu industriju Rija.

"Oni stalno ističu brojku od 30 tisuća. Trideset tisuća! To bi značilo da svaki muškarac, svaka žena i svako dijete na stadionu imaju svoju vlastitu, maloljetnu prostitutku", žesti se Blanchette.

U profesorovu timu je i 28-godišnja Giovana, zgodna brineta koja je na doktorskom studiju antropologije, ali je ujedno i sama "garota" - djevojka koja radi u javnoj kući. Njen radikalan metodološki postupak je eksperiment sa sudjelovanjem u punom smislu te riječi. U biznisu je tri godine, a mjesečno zarađuje između 4000 i 12.000 reala. "Potrebno je puno emocionalne stabilnosti i mirnoće kako bih uspjela raditi ovaj posao. Radim četiri dana, po četiri klijenta na dan, a onda prestanem dok ne potrošim sav novac. Potom krećem ispočetka", priča.

Većina djevojaka koje se bave ovim poslom su u dvadesetim godinama. Tridesetogodišnja prostitutka za brazilske je pojmove - poput bake. Klijentela je, pak, raznolika: od slavnih osoba, preko političara, do članova brazilske nogometne reprezentacije, koji su u Centaurusu tulumarili nakon osvajanja prvenstva 2002. godine.

Na izlasku iz Centaurusa, Barshad uočava pločicu s imenima Miguel, Walter, Antonio i Rogero. To je, objašnjava mu Limas, zahvala najvjernijim mušterijama. Walter je u međuvremenu preminuo, ali ostala trojica uskoro će proslaviti 25. obljetnicu dolaska.

Jutarnji list