Marina Radoš: A u novom srcu rastu neki novi ljudi

marina
marina

Trepavicama ti sjecka noge od koljena prema dolje, sve dok ne izgubiš osjetila.
Moraš sjesti.
Moraš gutati srce koje iskače iz prsa u grlo i zalijevati ga pićem koje je na akciji.
Smiješ se pepeljari. Gledaš u prste. Promatraš masu. Odgovaraš na poruke nebitnim ljudima i cerekaš se mobitelu.

Pripališ cigaretu da ti umiri krvotok. Puštaš dim u plafon. Uvjeriš sam sebe da ti je cigareta smirila onaj crveni organ koji radi kao da imaš otvorenu ranu.
I onda hoćeš još. I opet gledaš. Opet izazivaš srce da popizdi.
I opet još jedna cigareta. I ona bude džaba.

Gledaš nekoga koga nikada više nećeš imati. Nekoga s kim se zasigurno nikada nećeš probuditi, s kim nećeš dijeliti stol, kredite i svađati se tko je koga otkrio u snu i je li vrijeme da dijete upiše tečaj stranog jezika.

Gledaš nešto što nikada nije počelo i nikada nije završilo.
I sretan si sat vremena više nego da si nekada podijelio postelju, naranču i kutiju cigareta.
Osjećaj srca u grlu, amputiranih nogu i cigarete koja smiruje ništa ne može zamijeniti.
Poželiš samo pomirisati. Kao kad dođeš u vinariju i gledaš najskuplje vino na polici. Pomirisati je tvoj jedini domet.
Ali se osjećaš kao da si ga okusio. Ostane miris u nozdrvama do sljedećeg susreta.
Do sljedećeg srca u grlu i odsječenih potkoljenica.
Do sljedećeg sata u kojemu si potpuno nepokretan.
To je tračnica pogleda koji se sudaraju kao vlakovi.
Kada je jedan, ili oba, skrenuo krivo, pokvario se ili zakasnio.
Ne može takva genijalna sreća trajati duže od sat vremena. Baš je zato genijalna.

Iščupao si nekad svoje dječje srce, i stavio ga u onu tekućinu gdje se čuvaju ljudski organi, ne čuvate se više rebrima i rukama, i ne tjerate više život jedno u drugo. A u novom srcu rastu neki novi ljudi.