Mariana: Oprosti, Svijete. Ja bih da me boli, može li?

Kada se rodiš i vec si sasvim malen, guraju ti cuclu u usta da ne plačeš.

Nosaju te, umiruju, tapšu..
Čim skupiš onu smiješnu donju usnu koja prethodi placu.
Kako odrastaš, također.
"Ma vidi je, toliko velika cura a plače"
( meni su govorili da ce me zvati Placka jer sam revala kada mi se revalo za medalju.
Brige me,mala sam.
Moje je da plačem! )
"Ma vidi, dečko plače! Sram te bilo, muško si! Ti ne smijes plakati!!"

I dječak zaista povjeruje u to sranje.
On ne smije plakati.
On je muško, kakve suze bolan.
Mora biti jak i lišen suza da ne bi bio placćpicka koja se rijetko igdje cijeni.
Mora biti muškarcina koja ne smije pokazivati tako te neke odlike ženskastog cendranja.
Rugat će mu se i zvati ga pederom i curicom.
Svašta se može desiti tu.

Kada djevojku ostavi onaj koji nikad nije suze pokazivao, ni ona neće plakati.
Društvo ce joj reći, kakve suze.
Budi dama. Suze su za malu djecu.
Kada djevojka ostavi onoga koji je suze pokazivao i nije ih se stidio,
On će plakati za sve.
I neće mu biti važno šta bilo tko o tome kaže.

Uvijek nešto sa tim suzama.
Sa tom boli.
Sa ispoljavanjem iste.

I onda se čudimo koliko je ovo društvo, patrijarhalnih normi, poludjelo.
I onda se čudimo sranjima.

Zbog glume, bolan.
Svi glumimo da nam je super čak i kada nije.
Svi se sakrivamo u svoje školjke kada zaboli, svi smo jaki i snažni pred svijetom dok iznutra kosti pucaju od bolova.
Na društvenim mrežama ljudi se prikazuju tako sretni..
Čovjek pomisli da je tuga ono nesto sto se dešava tamo negdje, daleko.
U nekoj drugoj galaksiji.

Tuga je postala sramotna poput društva ofucane kurve.
Tuge se sramimo i rijetko je igdje prezentiramo bez kostura, ogoljenu.
Onakvu kakva zaista jest.

Dok se iznutra sve raspada, na selfiju se nista ne vidi.
Osim beskrajnog osmijeha.
Fasada je bitna, tko te pita za nutrinu.

I onda, nije mi jasno..
Ako je tuga za između četiri zida, zasto isto ne vrijedi za sreću?
Pa i sreća je privatna stvar.

Ja sam mimosvijet.
Kod mene se to ne da sakriti.
Čak i ako probam sakriti, sitnice me odaju.
Ono nešto.
Neizrečeno.

Pa mi dođe da vrisnem!
Ispred toliko umjetnih osmijeha koji mi sve više liče na jeftine maske.
Zajebite, boni!

Nisu vaše instant sreće nista manje transparentnije od mojih tuga koje su iskrene taman toliko koliko i moja sreća, ona iskrena.
Zajebite više sa tim skrivanjem emocija!

Sa tim mokrim obrazima kada mi okrenete leđa!
Koga folirate i kome glumite?
Bolan, raspast ćete se iznutra.
Pretvoriti u gnjilez.
A gnjilo smrdi.

Kada mi sin plače, kažem mu
"Plači, izbaci to iz sebe.
Nećeš biti ništa manji muškarac ukoliko glumiš da te ne boli.
Smiju li ti se, odjebi ih.
Takvi ti ne trebaju!"

Priča gotova.

Kćer isto savjetujem.
I mala plače ko' velika.
( Plačka je zovem od milja pa se smijemo poslje.
Također, do suza.)
I neka.
I treba.
Bol mora van.
Suze čiste.
Time pokazujemo da smo ljudi,da nismo živine a bome ni emotivna čudovišta.

Svijete,
Oprosti ali ja bih da me boli.
Može li?

Mada..
Kada malo bolje razmislim...

Tvoj me odgovor nimalo ne zanima.

Mariana/HERCEGOVINA.info