SANJARIM O životnim ljubavima

SANJARIM O životnim ljubavima

Za tjedan dana udaje mi se prijateljica iz školske klupe. Moja životna prijateljica. Moja vjenčana kuma. Ona s kojom sam do škole išla pješice po snijegu kad smo ruke stavljale u istu rukavicu. Ona s kojom sam se uvijek najglasnije smijala. Ona čiji kućni broj telefona i sad znam napamet, iako nemam kućni telefon više od deset godina. Lice s fotografija sa svih mojih važnih događaja. Bila je tu na mom vjenčanju, dakako, ali i puno prije toga. Od najblesavijih i najdražih brojim onaj put u Kikindu, kad je stajala u prvom redu i slikala me dok primam književnu nagradu za poeziju. Udaje mi se I., životna prijateljica, i već tjednima doživljavam to vrlo emotivno.

Po starom hercegovačkom običaju, ovaj smo tjedan mama i ja odnijeli prinose mladi. Pješke od moje kuće na Đikovini do mladine kuće na Đikovini dvije su minute. Organizirati svatove u ovoj godini za nijansu je stresnije nego što je to bilo kad sam se udavala, recimo, ja. Dok smo po starom hercegovačkom običaju mezile za stolom, izvrtila sam u glavi slike tog dana prije točno pet godina. Od jutra se svemir igrao s mojim strpljenjem. Tada smo još imali mačka i prvo što se dogodilo kad sam se vratila s frizure bila je za mačju dlaku izbjegnuta tragedija. U silazećem koraku s fotelje, jer sam spuštala zastor na krovnom prozoru, punom sam težinom zgazila jadnog mačka Đuru koji je skiknuo i pobjegao u sobu. Preživio je, ali iz sobe taj dan više nije provirivao. Zatim sam u oblačenju vjenčanice poderala jedan njezin dio, da bi mi u zadnji tren tetka iglom i koncem ispreplitala šavove za vječnost. Nakon toga mi je u dvorištu u plesu netko zgazio na nogu i potpuno mi zakrvavio sandalu. Baka mi se strovalila s klupe. Nije joj ništa bilo, saznat ću oboje tek sutradan. Kum me u plesnom okretu spustio do poda i - ispustio na pod. Pepnula sam glavom i, srećom, gustom pundžom. Nizalo se još nekih situacija i testiranje strpljenja što je krenulo od jutra trajalo je do jutra. Ali nisam ga izgubila. Stajalo je negdje zaključano ispod zaručničkog prstena i onda se zapečatilo verom i poljupcem. Taj dan sreća je oko mene napravila štit i ništa, apsolutno ništa, nije ga moglo probiti.

Dok smo po starom hercegovačkom običaju nakon meze jele kolač, uvjeravala sam I. da će sve proći u redu. Nabrajala sam joj te situacije za pola kojih ni ona nije znala. A bila je tu cijelo vrijeme. Provjeravala hoću li se raspasti. Rastjerivala sve nepotrebne brige koje nije mogla riješiti i sama, a mnogo ih je riješila sama. Donosila mi kiflice da ne zaboravim jesti. Derala se da nisam normalna i da siđem s prozora od žutog golfa u kojem smo se vozili. Bila je broš na haljini koju je satkao taj dan i koju čuvam kao najljepšu uspomenu svog života.

Uvjeravala sam I. da će sve proći u redu jer postoje takve ljubavi u koje se zaljubi i svemir. Možda, eto, postane malo ljubomoran pa testira strpljenje, ali dok god je zaručnički prsten dovoljno jak da sve drži pod kontrolom i dok god je vera dovoljno iskrena da sve to zapečati, takve dane ništa ne može pokvariti. A njihova ljubav je takva. Životna. I ljudi oko njih su takvi, životni. Oni čije brojeve znaš napamet, iako više nemaš kućni telefon. Oni s kojima ćeš uživati u starim hercegovačkim običajima, koliko god godina imao, u kojem god svijetu živio, ženio se il’ ne ženio. Energija koju takvi ljudi donesu, koju takve ljubavi donesu, stvara štit neprobojan, kao što se dogodilo na današnji dan prije točno pet godina u svadbenom salonu na jugu Mostara.

Može ti se rasparati vjenčanica, može ti glava pepnuti o pločice, može ti se raskrvariti noga, može pasti kiša, može upasti policija, može ti mačka podletjeti pod nogu ili nedajbože auto, jednostavno ništa neće biti bitno. Za neke dane to znaš. Bitni će biti samo ljudi koji s vama slave ljubav. I bit će bitna ljubav. Dvije ruke koje se zauvijek isprepliću u jednu, kao končići na šavu vjenčanice.