SANJARIM O svemu što nosimo

SANJARIM O svemu što nosimo

Obožavam boju koju u sobi ostavljaju rolete koje nisu spuštene do kraja, nego taman dovoljno da u njima ostanu rupice, četvrtasti sitni uzorak, kroz koji se sunce ugurava. Ta se boja pojavljuje samo ljeti i meni je najljepša u ljetno poslijepodne, kad je onako baš jako vruće, ali stigneš zamračiti prije nego što se plahte baš jako ugriju. Poglavlje knjige, prazna stranica za pisanje, stari album za slike ili neka slična zanimacija koja ne zahtijeva teško okretanje moždanih vijuga nešto su što, čini mi se, nikada neću prerasti.

Mrzim činjenicu da nemam ormar veličine cijele svoje sobe jer mrzim slaganje odjeće. Najradije bih da mi je svaki odjevni predmet na svojoj vješalici i da nikad ništa ne moram slagati. Ne volim ni kad gledam u nešto što ne nosim, odnosno nesezonsku robu, pa sa svakom promjenom ovih glavnih godišnjih doba sklanjam ljetnu odnosno zimsku odjeću i izlažem ovu drugu. U tom procesu neizbježan je pokušaj da se riješim odjeće koju nisam obukla zadnjih godinu dana i on je često uzaludan.

Zadesila me ta aktivnost i s ovim dolaskom ljeta. Pokušala sam vakumirati džempere u one vreće koje, kao, smanjiš usisivačem. Nisam se previše proslavila, ali barem sam ih sklonila i ne gledam više u njih. Nekako sam se odvojila i od nekih komada koje stvarno ne nosim, ali već vidim da još barem trećina može u neke nove ruke koje će im produžiti život. Dok sam prekopavala po tkanini i materijalima izvukla sam tuniku koju imam od srednje škole. Ne nosim je više toliko, prešla je u plažnu kategoriju, ali je preslagujem i ostavljam, jer sam je naslijedila od rodice. Gledam rad na njoj, znam da je bila skupa, ta moja rodica nije kupovala mnogo, ali kad je kupovala to su bile ovakve stvari, koje se preslaguju i ostavljaju i petnaest godina poslije. Pored nje je i neka majičica s moje krizme. Ni nju ne bacam i dok je slažem prisjećam se koliko sam malo odjeće imala u srednjoj školi, pa čak i na faksu. Ormare je bilo puno jednostavnije slagati, a posebno zato što je u raznolikosti ormara veliku ulogu igralo posuđivanje. Posuđivali smo od prijateljica iz razreda, od rodica, od mama, mijenjale se za odjevne predmete na cesti, pitale prijateljicu da pita prijateljicu da nam posudi hlače. Bilo je nešto slatko u tome, pogotovo kad dođe ljeto, maznuti tuđu majicu i pronosati je na jedno popodne. A tek odlasci na ljetovanje, osam ženki u mom stanu u Makarskoj, osam kofera i obavezno miksanje, jer tuđa je suknjica uvijek po nečemu ljepša od one koju imaš, ili je čar baš u tome što nosiš nešto samo tu jednu večer i odmah vraćaš, ne moraš nikad više.

Hrpica s robom od koje sam se odlučila rastati jadnjikava je i siromašna, a ova sentimentalna sve se više puni. Imam mamin kostimić iz kasnih devedesetih čiji sam sako uredno nosila cijelu zimu. Čuvam ga i za iduću sezonu. Mama ga je prerasla, kao što sam ja prerasla trend podvrtanja farmerica (zašto je to ikad bio trend, btw.?), ali on svoj modni put nastavlja kroz mene. Slažem stvari natrag na police, pa s one hrpe za rastanak u zadnji tren vraćam još jednu haljinicu. Ne sjećam se kad sam zadnji put posudila neku košulju ili haljinu. I dalje ljetujem s prijateljicama, ali više se ne mijenjamo za odjeću. Stvari su puno dostupnije, puno jeftinije i puno nekvalitetnije, ne znam da će ijedna zarica ili haemica doživjeti petnaesti rođendan u mom ormaru. Majičicu s krizme sam prerasla, ali ću je sigurno isfurati ovog ljeta, na plaži, dakako, jer tu nema pravila. Prerasli smo i te ljetne avanture s haljinicama. Ne znam je li do godina koje brojimo ili do godina u kojima živimo, ali čini mi se da se ta navika može spakirati u vakumiranu vreću s ostalim starinskim stvarima. Ali tko zna. Možda se negdje na makarskoj rivijeri upravo raspakiralo auto klinki koje su se momentalno razbježale po tuđim koferima. Pa će u puko podne, po najvećem ćelopeku, sići do plaže sve u suknjama jedna od druge, dok ja vješam haljine u ormar, a rupice s roleta propuštaju tek najtanje pramenove sunca u moju sobu. Nadam se da je tako, da je sve u svoje vrijeme. Da i navike kad okračaju proslijedimo dalje kao odjeću. Da ono što vrijedi i što smo stekli velikim radom ili odricanjem i dalje preslagujemo i nosimo sa sobom. Da i dalje nosimo ono što smo oduvijek htjeli da sa sobom ponesemo. Da prerastamo što prerasti trebamo, a prepoznajemo radosti života baš u trenu u kojem nam se događaju. Bile one podvrnute tuđe farmerice ili kunjanje uz nedovršeno poglavlje knjige - u predivno ljetno poslijepodne.