SANJARIM O Portugalu, dio prvi

SANJARIM O Portugalu, dio prvi

Kad ti je putovanje u genima, onda se tri godine bez odlaska na destinaciju malo dalju od Zagreba čini kao tri godine suše. Upravo je toliko prošlo od mog zadnjeg putovanja, a prije 2018. godine ne sjećam se da sam ikad toliko izdržala, a da nisam skucala neke novce i bila turist u tuđem gradu. U genima, kažem, jer sam odgojena tako da ne kupujem stvari, nego karte, jer kartama i iskustvima ulažem u život. Tek sad kad se putovanja više ne podrazumijevaju onako kao prije korone, vidim koliki je to ulog bio. I evo, nakon tri godine čekanja, trebalo bi biti da vi ovo čitate dok se ja ukrcavam na let.

O Portugalu sanjarim upravo od 2018. godine koja je bila zamišljena kao godina putovanja. Trebali smo ljeto započeti roadtripom u Grčku, a završiti ga roadtripom u Portugal s prijateljima. Prvi se dio ostvario, i to jedva, jer sam dan pred polazak počela osjećati užasne bolove u donjem dijelu trbuha koji su dolazili u napadima, a onda prolazili kao rukom odneseni. Tvrdoglava gore od vlastitog mi tate, a on je bome tvrdoglav, nisam nipošto htjela odustati od puta. Autom do Thessalonikija i natrag, svaki dan s nekoliko previjanja od boli u hladnom znoju, započela sam to ljeto, da bih na povratku skužila da se nešto u kalendaru ne slaže. Dan po dan, četrdeset ii koji dan, korak do ljekarne i plus na štapiću pretvorili su bol u strah. Do utorka je bilo tri dana, kao tri godine, ali nešto mi je govorilo da će tvrdoglavost pobijediti. “Hematom veličine maternice,” rekla je doktorica, da se ne nadam i da srce još ne kuca. Da idem kući, legnem i nipošto se ne vozim autom. Prešutjela sam joj da sam upravo prešla po preko sedamsto kilometara u oba smjera U AUTU i otišla kući. Sanjarila sam o Portugalu, ali u dubini duše sam znala da se to vjerojatno neće dogoditi i čekala idući utorak. Najsporije na svijetu legla sam na ginekološki stol, a doktorica je rekla da srce kuca, da je plod duplo veći, a hematom duplo manji. Tvrdoglavost sam naslijedila od tate, a onaj koji ju je naslijedio od mene sad spava pored mene u dnevnom dok ovo pišem.

Vratila sam se kući s naredbom o strogom mirovanju, u meni je kucalo njegovo srce, i poslala sam D. poruku: “Hej, nemam ti se šta izmotavati, stvari stoje ovako. Trudna sam i moram čuvati bebu, vjerojatno ništa od Portugala.” S druge strane ekrana red oduševljenja zbog prvog dijela i red razočaranja zbog drugog dijela poruke. Sanjarile smo o tom Portugalu i jedva smo je nas troje nagovorili da pristane na vožnju autom, a D. je sad morala prihvatiti prvi korak prema odustajanju od puta. Drugi i konačni prihvatila je deset dana poslije kad je ona poslala poruku meni: “E. Definitivno ništa od Portugala. I ja sam trudna.”

Dječake smo doveli u našu malu raju u razmaku od dvadeset dana. Dva tvrdoglava stvora koja trče jedan prema drugom od sreće što su se ugledali, stanu, pogledaju se i onda okrenu svaki svojim putem. Te poruke koje smo razmijenile u tom periodu bile su temelj našeg prijateljstva, možda i neki budući temelj njihovog prijateljstva, i zahvalna sam 2018. godini što mi je na taj način donijela nju, iako nam je morala oduzeti Portugal. Ovog puta ipak letimo, aviokompanije su sada prisiljene vratiti putovanja u podrazumijevanje, pa su karte jeftinije tri puta nego prije tri godine, i ja jedva čekam popiti koktel u rooftop baru baš u tom prvotno zamišljenom sastavu.

Kad budem nazdravljala, nazdravit ću svemu čega smo se morali odreći da bismo dobili nešto još bolje. Lakše mi je tako živjeti novo neizvjesno. Propala putovanja, strogo mirovanje i propuštanje početka ljeta bili su za mene gubici koji su mi donijeli blaga. Možda je netko tko ovo čita izgubio posao. Možda je ostavljen. Možda je propao projekt, možda su neki novci otišli u vjetar. Kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore, i sigurna sam da možete pronaći dokaz za to u svom životu. Znam da zvuči kao floskula, ali, složit ćete se sa mnom - to je samo zato što je istina. Naučila sam prihvatiti da ono što na prvi pogled izgleda kao kraj nije uvijek kraj. Ponekad je samo odgoda, i to do nekog boljeg trenutka kad će biti još slađe, kao naš Lisabon, nadam se, tri, četiri - sad!