SANJARIM O Portugalu, dio drugi

SANJARIM  O Portugalu, dio drugi

Ponekad imam osjećaj da neke doživljaje ne mogu potpuno doživjeti. Kao da pođem udahnuti, ali u prsima mi je neki grč, pa ne mogu udahnuti do kraja. Kao da jedem svoj najdraži kolač, ali netko je u smjesu ubacio hrpetinu izlomljenog stakla i onda ne mogu potpuno uživati u njemu, jer me svaki zalogaj grebe. Dogodilo mi se nekoliko puta da neko uživanje ne mogu izuživati do kraja, ne znam točno zašto, samo znam da bi stalno negdje zapinjalo. E, pa, s Portugalom nije bilo tako.

Više je mogućih razloga za to što sam ovo putovanje udahnula do pete. Nisam dugo putovala, a Lisabon je na kraju ispao grad potpuno skrojen po nekim mojim imaginarnim skicama. Toliko boja, u doslovnom i figurativnom smislu, nisam zamišljala, a zapljusnule su me čim sam kročila na ulice. Specifičan miris koji će me uvijek, gdje god ga osjetila, vraćati u ovih pet dana. I ono što me najviše fasciniralo - živost. Čak i onim trenucima kad je bio prazan, osjetilo se da je on živ, itekako živ, tako glasno i snažno živ.

Vozili smo se u tramvaju kad sam uspjela definirati u svojoj glavi energiju ovog čudesnog grada koji mi je zapisan na listi žudnje godinama. Ljudi i zidovi izdisali su romantiku, ali drukčiju od Pariza, i neku divlju slobodu, ali drukčiju od Barcelone. To se dvoje nekako spojilo u jedno, u jednu posebnu i unikatnu dušu koju ima Lisabon, a ona je sanjarska. Grad je to s glavom visoko u oblacima, ali jednom nogom čvrsto na zemlji. Zavodnik je to bez previše isprazne slatkorječivosti. Svaki kutak svakog njegovog kutka imao je draž, i to onu vrstu draži koju poštuješ kao starog gospodina sa šeširom. I baš kad sam to smjestila u svoje misli, fado je udario svoj pečat potvrde. Sevdah je to koji jednako dira, ali manje boli. Ne razumiješ ni riječ što se uvija uz žice, a svaka te oko srca pomiluje i onda se oštro ugnijezdi u želudac.

Lisabon sam mogla udahnuti svakom svojom krvnom žilom. Njegova vina stapala su se s mojim otkucajima srca. Njegovo sunce ulazilo mi je pod kožu lako i bez opeklina. Njegove ulice s mojim su tabanima pravile kolaže po kojima sam popločala sve nijanse plave njegovih predivnih mozaika. Njegovi su okusi opijali, a prizori omamljivali, toliko da noću nisam sanjala. Kao da je svaki san već bio viđen na javi, kroz prozore u Alfami, na vidikovcima iznad grada.

Činilo mi se nakon manje od dvadeset i četiri sata da sam ondje već danima, a nakon pet dana osjećala sam da nisam vidjela ni petinu njegovog veličanstva. Neki će ljudi reći da je život prekratak da se vraćaš u gradove u kojima si već bio. Ja se ne slažem. Ja ću reći da ovakvi gradovi život produžuju taman za toliko da im se opet vratiš. Idući put na malo više dana, na malo duže noći, da iz čista mira u pet popodne sjednemo na neku klupu u parku i ljubimo se, dok nam vjetar mrsi kose i fado se čuje kroz poluotvoren prozor ispod kojeg se na štriku suše plahte što mirišu na jasmin. Tu ću sliku zamrznuti u glavi i nositi ispod prstena koji sam iz dvorca ponijela kao svoj jedini suvenir. Sanjarit ću o tome u uskim ulicama svoga sjećanja. I vratit ću mu se sigurno po još malo one živosti. Po još fada. Po još boja. Po još snova.