SANJARIM O MOM-fit hlačama

kolumna, Jelena Rozić, sanjarim, hlace, djeca

Vjerujem da je za većinu muškaraca univerzalan fenomen mržnje šopinga. U našoj kući vrijedi pravilo da R. mora par tjedana unaprijed odrediti dan kad će obnoviti garderobu, da se psihički na to pripremi, stisne zube i kupi sve što će nositi idućih godinu dana. Taj se dan dogodio prošlog vikenda i na povratku je jasno rekao da je to mogao izdržati upravo i isključivo zbog te pripreme. Kao da je maraton, a ne šest novih majica.

Moj najdraži dio njegovog šopinga je onaj kad on završi i ode na kavu, a ja nastavim sama. Nikad nisam bila ona što muža vuče sa sobom u kabine pa ga pita kakvo joj je ovo i jel u onome debela. Ja svoj šoping volim obaviti ili sama ili sa sestrom. Ovog je puta vrijeme predviđeno za provod u tržnom centru bilo ograničeno i ja sam morala trčećim korakom odrađivati svoj neprioritetni dio.

Ušla sam u jednu kabinu da probam neke hlače koje nikako nisu moj đir. MOM-fit, piše na njima, a ja, iako sam mom, ne nosim to. Ipak, ponijela sam ih sa sobom i ispred kabina vidjela red promatrača, muških i ženskih, čekača i sudaca koji će procijeniti je li komad koji im šoping partner isprobava vrijedan trošenja novaca ili ne. Ušla sam unutra i dok sam isprobavala hlače, čula sam jednu od čekačica kako se javlja na mobitel.

“Ej, majko. Jeste. Ma nije sa mnom, u kabini je. Da, proba onu majicu. Ne znam. Nije još. Možda ‘oće. Ne znam. Nije. Jest. Evo dok se obuče. Čekaj.”

Iz kabine čujem zatim muški glas.

“Ala, kakav je presing više, pa šta ‘oće ona?”

Jasno mi je. Sestru je zapalo da bude pratnja u mrziteljskom muškom šopingu, a mama kontrolira situaciju od kuće. Naravno, ne zove nervoznoga sina koji se nalazi u kabini Manga, nego kćer, misleći da će je ona bolje razumjeti, i ako ne bude prevelike potrebe, neće njega uplitati. On je živčan, ne znam šta sve isprobava, ali čak i ovako, preko žice iz druge ruke, mama mu stvara veliki presing.

Odmičem zavjesu i izlazim ispred kabine. MOM-fit mi i stoji i ne stoji, sad bi bilo dobro da sam jedna od onih koje u kabinu vuku muža. Nisam dovoljno hrabra, vraćam se unutra i svlačim hlače, kao da nije to to, a vrijeme mi curi i moram obići još jednu trgovinu. Dok se presvlačim, razmišljam kako nije pošteno prema onoj mami na telefonu, pa samo je htjela znati je li joj sin pronašao to što traži, a on odmah na nju da ga stresira. Vraćam hlače na vješalicu i stavljam se odmah u cipele te nepoznate žene i pitam se hoće li sutra moj sin mene otkantavati preko sestre ili koje druge članice obitelji, reći mi da ga smaram i da ne moram sve prokomentirati i u sve se petljati. Izlazim iz kabine, vraćam hlače na pult i tješim se, ma neće, pa ni mi nismo bile takva djeca, to se sve ponese iz kuće, monkey see, monkey do, mi smo odgojena čeljad, evo, na primjer, kako uvijek vratimo svu robu na vješalice i uredno je složimo na mjesto predviđeno za to, a ne ostavljamo u kabinama kao neki.

Izlazim iz trgovine, još jednom zastajem na sredini, razmišljam o hlačama, ali se ne vraćam. Na trenutak se upitam je li dečko kupio što je trebao i je li se javio mami na telefon. Neobično me dugo držala pomisao na tu situaciju, da bi se konačno javila i popodne kad smo u auto sjeli moj dječak, moja mama i njezina mama. Iako to ne želi priznati, moja se mama sigurno i dalje malo boji voziti sa mnom u autu. Znam to jer i dalje ima potrebu upozoravati me na kočenje, svaki prometni znak pa čak i pješake. Krenuli smo, a ona je na sve nabrojano upozorila, a ja sam na sve odgovorila “dobro”, “znam”, “vidim”, sve dok na jednom semaforu nisam stala i dala desni žmigavac. A ona je, ne vidjevši i ne čuvši taj žmigavac, rekla: “Jelena, desno ćeš.” I tu sam prsnula. Nisam rekla “Ala, kakav je presing više,” ali bilo je blizu.

Shvatila sam tada da nije do odgoja, nego je to univerzalno kao muška mržnja prema šopingu. Mame će uvijek htjeti kontrolirati sve, pa i ono što ne mogu, pa i ono što ne treba. A djeci će uvijek to ići na živce. I onda kad ne mora, i onda kad ne treba.

Žao mi je tada bilo što nisam kupila one MOM-fit hlače. Dok ne prehodam one figurativne, možda bi se napunio rezervoar strpljenja da sam bar nekoliko koraka napravila u doslovnim majčin(sk)im hlačama.

kolumna, Jelena Rozić, sanjarim, hlace, djeca