Sanjarim: O kavi lišenoj ćeifa

Sanjarim: O kavi lišenoj ćeifa

Serija “Prijatelji” možda je najdugovječniji stanovnik aktualne popularne kulture. Proteže se kroz desetljeća, vraća se i konkurira novim izdanjima bez mnogo muke. To je tako iz jednog jednostavnog razloga. Ona je toliko jednostavno životna da se sa situacijama koje obrađuje svi možemo poistovjetiti. Slično kao i film “Sam u kući”. Sjećam se kako je netko za jednim božićnim ručkom nepotrebno roncao zašto je taj film OPET na televiziji i kako je moguće da ljudima više nije dosadio, kad je rođak odgovorio da svake godine postoje djeca koja ga nikad nisu gledala. Vrlo jednostavno - tako je i sa serijom “Prijatelji”. Ono što mi se urezalo u pamćenje iz reunion epizode koju su izbacili još je jedno jednostavno objašnjenje njezine popularnosti. Netko iz ekipe rekao je da je ta serija toliko omiljena jer obrađuje onaj opušteni period ljudskog života koji smo sigurno svi prošli. To su one godine kad su nam naši prijatelji naša obitelj.

Obitelj. Tom nas je riječju opisala jedna od nas dok smo sjedile uz Neretvu s četiri različita koktela u ruci. Zanimljivo, svaki potpuno drukčiji od onog do njega, drugih boja, drugih alkohola, posluženi u potpuno različitim čašama. Toliko se dugo poznajemo, a kad kažem dugo, ne mislim nužno na godine, nego na onu dubinsku nit, da smo jedni drugima postali obitelj. To je nešto što jednostavno znaš. Oni čuju rečenice koje drugi ljudi ne čuju. To nije uvijek ugodno, naprotiv, češće je na ovoj drugoj strani spektra ugodnosti, ali to je taj iks faktor koji od prijatelja pravi brata. Odnos je s obitelji kompleksniji nego s prijateljima. Uključuje cijeđenje bubuljica na kauču, češće onih emotivnih nego onih na koži. Podrazumijeva svjedočenje mljackanjima, bilo da se radi o ručku ili o spoznaji koju je teško sažvakati. Ubraja susrete u donjem rublju, ne samo kad usred noći ideš piškiti, nego i kad u obično popodne vodiš razgovore do ogolijevanja. To se dogodi kad s nekim ljudima postaneš obitelj. Postane ti s njima toliko ugodno da je to u nekim trenucima neugodno.

Ja sam veliki ljubitelj tradicija. Osoba sam koja će svakog Božića pogledati “Sam u kući,” barem usputno na TV-u. Zato mi je bilo drago kad smo se ovog ljeta okupili na mjestu i u sastavu jedne dugogodišnje tradicije. Nije bilo isto vrijeme i nismo imali posebnu prigodu. Domaćica je samo rekla da želi da bude opušteno.

Opušteno sam miješala koktel slamkom nakon što je ispred mene nestao tanjur s kojeg sam jela tradicionalni roštilj. U tom je trenutku dvije stolice od mene I. spustila šalicu kave. Čini mi se da je na trenutak svaka osoba za stolom zašutjela jer je uzela trenutak da udahne taj miris. N. je prva progovorila i za sebe rekla da je neizlječivi kavopija, a onda bez pitanja privukla šalicu kave k sebi i otpila gutljaj. S. je ponovila isto i nakon svog gutljaja gurnula je šalicu prema meni. Otpila sam gutljaj i ja i vratila I. njezinu, sad već ćeifa za tri gutljaja lišenu, šalicu mirisne kave. Nijedna od nas nije ustala i donijela sebi kavu. Nakon roštilja i koktela kavi nije bilo mjesta. Ali nije stvar uopće bila u kavi. Činilo mi se da je bilo nešto u toj krađi vrelog gutljaja. Koktele pijemo različite, ali u jednom smo iste. Kavu svaka može svakakvu, uvijek i svačiju.

U srednjoj školi s prijateljicama gledaš onaj film kad jedne traperice kruže od jedne do druge. Naši su previše različiti bokovi u startu ukinuli svaku nadu da budemo sestre po trapericama. Ali bez obzira na to, sestre ipak jesmo. Kad dođeš u te godine da ti prijateljice postanu obitelj, onda ti one bez pitanja posrču kavu iz šalice. I ti to u isto vrijeme i mrziš i voliš, kao što mnoge stvari s obitelji jesu. Toliko ti je ugodno da je malo čak i neugodno. Na kraju krajeva, jednostavno - opušteno.