Londonom sa Zvonom

Londonom sa Zvonom

Izbrisanih tisuću nepotrebnih fotografija iz telefona i spremni koferi u hodniku sve su mi više davali do znanja da se to stvarno događa. Sutra ćemo poletjeti za London. Kad god sam pričala o tome govorila bih da ne vjerujem da će se to dogoditi dok ne sletimo na to famozno londonsko tlo kojim nikada nisam hodala. A onda smo sletjeli i sve se počelo događati otprilike odmah.

Zvone ima dvije i pol godine. Odlučili smo ga povesti sa sobom na putovanje jer je to nešto što želimo da nosi sa sobom ušiveno u kapke. Putovanja, velike gradove, druge kulture, svjetla od kojih ti zastaje dah. Kad sam svojoj baki rekla da putujemo i da ga vodimo sa sobom, rekla je da je to predivno. Neki od mojih vršnjaka govorili su da mi svaka čast što sam si odlučila priuštiti takav stres.

Kakav stres? Njegove znatiželjne okice koje podižu zastor s prozora u avionu i koje upijaju plovidbu oblacima nešto je najsmirenije što sam doživjela u mnogo vremena. Kad smo izronili iz podzemne nakon što smo se više od sata vozili skoro svim prijevoznim sredstvima s aerodroma do smještaja i kad ga je silno šarenilo doslovno zaslijepilo osjetila sam ono što svaki roditelj želi osjetiti u životu. Potvrdu negdje iznutra da činim pravu stvar.

Putovanje s djetetom, kako hrabro. Pa jest hrabro. Al ne u smislu, jao, slomit ću se od umora i stresa hrabro. Nego u smislu da živimo po načelima koja su zapisana u našem srcu, a ne u nekim pravilnicima što potpisuju drugi. Bijele tregerice obukla sam mu drugi dan putovanja. Sive su bile s jednim zelenim ukrasom mrlje od trave tu večer kad smo se vratili. Po nekima nemajka, po mome svemajka. Guzicom je izlizao Trafalgar Square jer smo taj dan prehodali osamnaest tisuća koraka. Vreća gumenih bombona kao motivacija za petodnevno istraživanje uličica. Po nekima nemarno, po meni prevažno, jer sjećat ću se zauvijek te scene. Stojimo prekoputa nekog običnog prolaza s čije su obje strane pubovi ispred kojih ljudi stoje i piju svoja pića. Premnogo je tih ljudi, garantirano više nego što je on ikad u svom životiću vidio na jednom mjestu, a svaki je potpuno različit od ovog do sebe po apsolutno svemu. Z. se okreće prema nama i pita nas: “Hoćemo li sad svim ovim ljudima reći ‘Živio’?”

Svaka vam čast, govorili su nam prije, tijekom i nakon putovanja. U polovici tih komentara osjetila sam istinsku podršku za to što radimo, za to što ni korona ni bilo što drugo nije stalo na put našem kretanju na put. I to ne samo doslovni, nego na put prema takvom odgoju i načinu života. U drugoj polovici osjetila sam neki umor od postojanja, a ljudi tako mladi. Prije nego što je Z. postao član naše obitelji uvijek sam s čistom radošću i onom dobronamjernom i lijepom zavišću gledala roditelje koji jednom rukom grle svoju djecu, a drugom guglaju kamo trebaju skrenuti da vide nešto čime će ih strani grad naježiti. I znala sam baš u tim trenucima da želim i ja jednog dana biti takav roditelj. Neće se on sjećati Londona. Tisuće pobrisanih slika prije polaska napravilo je mjesta za tisuću novih. Njih ćemo imati da ga podsjetimo, da mu pokažemo. Pa kad se jednom onamo vrati i kad izroni iz podzemne, znat će odakle mu ta bujica emocija, sreće i radosti koja mu se otela i pohrlila iz pete u grlo.

Hyde Park, Picadilly, Soho, China Town, Greenwich, London Eye, Trafalgar, Camden, zoološki, Buckingham Palace, Westminster Abbey, dva vrhunska muzeja, King’s Cross, St. James Park. Bespuća podzemne, vožnja Temzom u čamcu, let avionom, vožnja famoznim crvenim autobusima, vožnja vlakom. Razgovori s usputnim ljudima, on sve na bebećem hrvatskom, oni na savršenom britanskom. Svaki dan po osamnaest tisuća koraka. Njegovih malih puta četiri. Svaki dan nekoliko sati nošenja na rukama. Natečene noge od hodanja. Promjena godišnjih doba u sekundama. Kakenje na tuti ispred Cutty Sarka. Odlazak u spavanje u deset sati navečer. Slatko snivanje u najbučnijem dijelu jednog od najfascinantnijih gradova na svijetu. Sve je to sada zapisano u njegovim moždanim stanicama. A najbolji je dio svega taj - nikad se s putovanja nismo vratili odmorniji. Živjela hrabrost. I svaka nam čast.