Bobo Jelčić: Imam tremu i željno iščekujem premijeru u Mostaru

Film Bobe Jelčića, koji je na premijeri u Puli osvojio čak sedam Zlatnih Arena, među kojima i onu za najbolji film, a onda još i niz drugih nagrada na festivalima, svečano će otvoriti sedme Dane filma u Mostaru 13. rujna u CineStaru i time zabilježiti mostarsku premijeru. Nije to obična 'mostarska premijera': ovaj se film snimao u Mostaru, govori o Mostaru, a i Jelčić je iz Mostara. Jelčić je na odmoru, u Mostar je stigao prije dva dana, a u razgovoru za Dnevni list govori o filmu, nagradama i svojim osjećajima pred premijeru.

Uskoro očekujemo mostarsku premijeru na Danima filma. S kakvim je osjećajima Vi iščekujete?

- S pomiješanim. Prije svega, to je grad u kojem se radnja događa i grad u kojem je film sniman, ja sam iz tog grada, ljudi koji žive u tom gradu imaju, naravno, puno više spoznaja o gradu i životnim situacijama, nego neka druga publika. Ali, svaka publika je posebna i svaki čovjek u publici nosi opet svoj svijet. Publika nije neka masa ljudi, nego skup pojedinaca, skup individualaca, tako da svatko od njih nosi vlastita očekivanja i vlastite osjećaje. Tako će biti i ovdje. Naravno da mi je zanimljivo, da imam tremu i da željno iščekujem vidjeti kako će to sve proći.

Film jest sniman u Mostaru, a govori o našem društvu kroz prizmu duševnog stanja jednog čovjeka?

- Film prije svega govori o Mostaru jer je vrlo konkretan: događa se u konkretnom gradu, s konkretnim ljudima itd., ali naravno da se ta priča i taj problem može raširiti na puno drugih gradova, rekao bih čak ne samo na one s prostora bivše Jugoslavije, nego puno drugih gradova u Europi. Kad smo u Berlinu prikazivali film, ljudi su prepoznavali i mogli shvatiti o vrsti problema o kojoj se tu radi, budući da su i oni sami nekada bili podijeljeni. To je priča koja može komunicirati ne samo s Mostarom, ali prije svega s Mostarom, nego i s puno drugih gradova.

Što biste voljeli da publika prepozna u ovom filmu? Ima li nade za podijeljena društva?

- Uvijek očekuješ da će to na neki način biti komunikacija s nekim vlastitim osjećajima, kada govorimo o publici. Publika i komunicira sa stvarima koje su joj jasne, koje prepoznaje. Očekujem da će film biti blizak svima, kao što je bio nama dok smo ga radili, da će prepoznati i razumjeti te teme, prizore, situacije kroz koje glavni junak prolazi, dvojbe... To nije nikakav senzacionalistički niti film s nekim velikim događajem, ali mislim da je duboko intiman i da nas se sviju tiče. Barem, s tim razlozima smo ga snimali.

Ima li nade za podijeljena društva? U čemu je naša karta za bolju budućnost?

- Prije svega moramo biti konkretni u nekim odnosima, problemima itd., morati znati konstatirati stanje stvari i vrijeme u kojem živimo. Do nas je. Uvijek je do ljudi koji su tu. Ne mislim, naravno, samo na Mostar, nego puno šire. Ljudi moraju sebi urediti život onakvim kakav treba biti. Uvijek je bolje živjeti bez svađe, očaja i tuge, nego obratno. Ljudi uvijek imaju pravo izabrati svoju budućnost.

Koliko smo spremni suočiti se s prošlošću, bez imalo laganja sebi? Koliku ulogu u tome ima umjetnost?

- Svakako ima ulogu baviti se suštinom. Ja ne volim umjetnička djela, a takvih u zadnje vrijeme ima dosta, koja se navodno bave nekim krupnim društvenim problemima, a zapravo se bave sami sobom i sagledavaju stvari vrlo površno. Zadatak umjetnosti je proniknuti do suštine, do biti stvari i u tom smislu otvoriti vrata za neke ljude koji na taj način ne razmišljaju o tome. Ako se umjetnost bavi suštinom, ako se bavi problemom koji je konkretan i autentičan, kao što smo se mi nadali i htjeli da to bude u ovom filmu, onda može otvoriti mnoga vrata za razmišljanje i za konstatiranje stanja i situacije u kojoj živimo danas.

Kad ste govorili o individualcima u publici, zanimljivo je da ste u Puli osvojili sedam Zlatnih Arena i najmanju ocjenu publike. Je li Vas iznenadilo to?

- Mene malo toga više može iznenaditi. S druge strane, i žiri je isto publika. S treće strane, da pitate Arsena Dedića zašto on ima 200 ljudi na svojim koncertima, a Lepa Brena 20.000, ne znam što bi Vam on odgovorio. To izaziva puno tema za razgovor. Publika kao skup ljudi koji odlučuju o nekim stvarima naravno da je sklona nekim 'lakšim' temama. Ne znam tko je dobio najveću ocjenu publike, ali pretpostavljam da je neka komedija. Između toga dvoga ipak biram ovo što sam ja radio. Uvijek će postojati umjetnost koja, bez obzira na populizme, želi nešto reći, kao i ona koja će se prikloniti populizmu. Populizam je i doprinio stvarima poput raznoraznih masovnih stvari a ne individualnosti. Između populizma i ne-populizma, biram ovo drugo. Mi vrijednosti danas, nažalost, procjenjujemo po broju prodanih karata. To nas je naučila Amerika i rastući kapitalizam. Pri tom smo zaboravili neke vrijednosti koje su puno važnije jer je, zapravo, sve postalo brojka i novac.

Što mislite o Danima filma, filmskoj reviji koja je tada bila pokrenuta u gradu koji još uvijek nije imao kino?
- O svim takvim festivalima mislim jako dobro jer se tada u tom gradu nešto događa, nešto kulturno i važno. U tom smislu ne mislim da je presudna uvijek kvaliteta: važnije je da se nešto takvo događa i da festival koji je sebi stavio u zadaću rješavati pitanje kina - ne znam je li to kino napravljeno zbog festivala i je li tome pridonio - ali je prikazivao filmove, što je sigurno bilo važno za ovaj grad. Ma koliko taj festival ne bio 'velik', strašno je značajan za ovaj grad.

Dnevni list