Mostarac Bobo Jelčić: Što se dogodi kad Srpkinja iz BiH dođe u zagrebačku obitelj

bobo jelčić
bobo jelčić
Tako je u zagrebačkom „Kerempuhu" okončao svoj autorski projekt, predstavu „Govori glasnije". Premijerno je izvedena koncem ožujka i pobrala je sjajne kritike, a država o kojoj je u ovom komadu riječ implicitno je Bosna i Hercegovina.

Jelčić je trenutno u Beogradu, gdje prvi put režira u Jugoslavenskom dramskom pozorištu (JDP).

- To mi je veliki izazov. Nikad nisam radio tamo, a zovu me još otkad je Branko Cvejić bio direktor, a sad je to Tamara Vučković. Zovu me, eto, još od prije nego što mi se dijete rodilo, a ona sad puni 11 godina. Pa, eto, rekoh, hajde da dijete ne dočeka punoljetnost, a da me ljudi još zovu - kaže nam Jelčić, za Dnevni avaz.

Faktor opstanka

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svojim predstavama, kao i filmovima „Obrana i zaštita", „Sam samcat" pokazujete da u svakoj umjetnosti treba imati emotivno iskustvo. Što radite u JDP-u i hoćete li i taj komad prilagoditi svojim emocijama?

- Radim jedan zanimljiv Fassbinder film iz sedamdesetih, zapravo njegovu adaptaciju za scenu. Govori o pojedincu i njegovim ambicijama u društvu, koje se bojažljivo odmiče od ratnih i poratnih bjesova i nastoji stabilizirati mirnodopski kao relevantan ekonomski faktor. Riječ je, dakako, o poratnoj zapadnoj Njemačkoj, no, model zvuči poznato i nama s ovih prostora, zar ne? Ambicija koja se otima kontroli i postaje ultimativni faktor opstanka. Naravno da će reference biti na situaciju u kojoj mi trenutno jesmo.

U predstavi „Govori glasnije", kroz priču o ženi iz BiH srpske nacionalnosti koja dolazi u zagrebačku obitelj, problematizirate, ustvari, ponovni mogući početak rata... Predstava je i svojevrsni apel za spas BiH?

- „Govori glasnije" bavi se stvarima o kojima se glasno treba govoriti. "Samo se bojim da će naše riječi otići u vjetar, jer riječi u ovom vremenu i na ovom svijetu ne znače više ništa", kaže jedna osoba u komadu. Kao ni glasnoću, govor odavno više niko ne sluša.

Nepisani zakoni su jači nego pisani. To se zna na ovim prostorima. I ta se činjenica da zlouporabiti na razne načine. U međunacionalnim i drugim pitanjima. Rat je bio i to je, očito, bilo loše iskustvo za sve strane, osim za neke pojedince. Dobro je jedino to što je prošao i što sama ta činjenica nudi neki novi model života, suživota, kako god, za razliku od onih ratnih koji su još na snazi, naglašavam - nepisano. Nije dobro to što bi se, budući da je poratna situacija zacementirana, nešto opet moglo zakuhati, i ta strepnja koju to proizvodi. Predstava jeste neki alarm da se nešto događa, a mi smo "oguglali" na to, jer smo se navikli na ta događanja, kao što se čovjek na sve navikne.

Namjerno sam uzeo srpsku nacionalnost, a mogao sam bilo koju. Drugačije bi bilo da sam uzeo Bošnjakinju ili pak Hrvaticu - da dolazi u Hrvatsku koja je ne želi ili nema mjesta za nju. Moglo bi biti zanimljivo. Obrasci se, naime, ponavljaju, mijenjaju se samo predznaci. Nacionalni, dakako.

Teško mi je otići

Ima li ikakvih naznaka da će komad vidjeti publika u BiH?

- Nemojte me zezati, zašto se ne raspitate kod nadležnih, ne odlučujem ja o tome? Zna se o kome to ovisi. Što mislim o klijentelističkoj bratiji s MESS-a ili sličnih festivala u regiji, njihovoj interesnoj umreženosti i djelovanju isključivo u osobnu korist pojedinaca, već sam govorio za vaše novine i imenovao neke od njih, tako da neću više o tome, a i nije donijelo neku korist. Ni tu se ne isplati govoriti glasnije niti uopće govoriti. Takvog klijentelizma nećete vidjeti skoro na ovim prostorima. Što se mene tiče, dobro je da postoje europski festivali pa onda ne ovisim o tim ''šerifima''.

Jeste li ikada dobili poziv iz matične države da režirate?

- Jesam, i iz Sarajeva i iz Mostara i od drugdje, ali nikako da se dogovorimo. Očito mi je teško otići od kuće ili doći kući, kako god uzmete, ali to će se svakako dogoditi, nadam se, ubrzo. To je vjerojatnije da će se dogoditi nego što ćete vidjeti neku moju predstavu.

Bliska budućnost

Radnju „Obrane i zaštite", filma o rodnom Mostaru koji je sniman 2012. godine, htjeli ste prvobitno smjestiti u 2020. godinu. Čini li Vam se da ste trebali jer, evo, 2018. je, a ništa se nije promijenilo?

- Da. Ideja je bila da snimimo film 2012. godine, a da stavimo da se radnja događa 2020. i da pri tome namjerno ostavimo sve kako je bilo baš te godine kad smo snimali - set, odjeću i situaciju u gradu, sve što se vidi, dakle, da poručimo time da se ništa, baš ništa u bliskoj budućnosti neće promijeniti. I, evo, dolazi ta godina, a bojim se da ću biti u pravu. Kao da se realizira Orvelova ''1984.'' u stvarnosti. „Ništa se nije promijenilo osim imena ulica i trgova", kaže jedan lik u mojoj novoj predstavi.

Kad sam očajan, sjetim se Šantića

Često spominjete „Eminu" Alekse Šantića kao svojevrsnu poruku o prihvatanju drugog i drugačijeg, različitosti, u najkraćem, možda, o Mostaru nekad?

- To spominjem kad sam očajan, kad mi ponestane argumenata. Pa se onda sjetim i Šantića, i koga sve još ne, koji su se u jednoj osviješteno nacionalnoj sredini, kakva je bio Mostar početkom stoljeća, s nacionalnim strankama i kulturnim društvima, suživjeli kako se to danas kaže, a neki i ljubovali, kako bi se to nekad reklo. Prihvatanje da. Eto, to je sve. Sjetim se i Jakovljevića, koji je zaboravljen, malo tko ga se više sjeća, a važan je mostarski i hrvatski književnik, koji je bez ikakvih ideoloških primjesa, a prošao je i ustaške i komunističke kazamate, zagovarao isto to. I samo se o tome tu sve vrijeme i radi.

Tko skida predstave s repertoara

Vaši projekti bude stalan interes i za Vas se govori da imate vlastitu poetiku, a ipak pojedine predstave poput nagrađivanog „Galeba" su skinute s repertoara. Kako to objašnjavate?

- Ako neko dođe biti direktor u neko kazalište, pa skine dvije moje nagrađivane predstave, jedna netom stigla s „Wiener Festwochena", a druga nakon desetogodišnjeg uspješnog pohoda na barem tridesetak ili više svjetskih festivala bez objašnjenja, što o tome reći?