Starica čuvarica i crkve i džamije u praznom hercegovačkom selu

Starica čuvarica i crkve i džamije u praznom hercegovačkom selu
...selu Kotezi nadomak Ljubinja, na obodu Popovog polja. Osim Janje u selu živi još i Ruža Kurlika (94), čija je kuća u dnu naselja tako da se susjede rijetko viđaju.

Janja Ćorak vjerno i s posebnom pažnjom "čuva" i nadzire i crkvu i džamiju u ovom selu istočne Hercegovine, piše Anadolija.

Iako su Kotezi jedno od sela koje je na granici izumiranja, ova starica koja živi u kućici na vrhu sela, svakog jutra sa čatrnje ispred svoje kuće pogleda panoramu čitavog mjesta kako bi se uvjerila da je sve kako treba.

Prvo što svakog jutra ugleda jeste džamija Muje Kotezlije, koja važi za jednu od najstarijih u BiH i koja je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Kako se bez njenog znanja u selu ništa ne događa, tako Janja prati sve aktivnosti oko obnove džamije, koja će se kako vjeruje uskoro završiti.

"Prema usmenoj predaji, ovu džamiju je podignuo Mujo Kotezlija, koji je, nakon što su osmanske vlasti osvojile Hercegovinu, u ime sultana dijelio Popovo polje kao erazi-emiriju stanovnicima, te od taksi, tarifa sagradio džamiju u Kotezima. Prisutnost kasnosrednjovjekovne nekropole sa stećcima u Kotezima govori o starosti ovoga naselja", stoji, između ostalog, u zapisu na ploči ispred ove džamije, koju je za vrijeme posjete Kotezima.

Pedesetak metara od džamije nalazi se crkva Svetog Nikole, a molitve u njoj se događaju povremeno kada se skupe rasuti mještani. Janja kaže da je to vrlo rijetko. Dodaje da tijekom ljetnjih mjeseci selo oživi, kao i sjećanje da dane kada je bilo puno stanovnika u više od 100 domaćinstava.

"Ovdje su živjela sva tri naroda. Mi smo se gledali kao rođena braća. Ako je ne dao Bog neki sprovod i žalost, nije se gledalo je li musliman, pravoslavac ili katolik. Mi smo svi bili zajedno, isto i ako je veselje. I evo kad je došao rat razišlo se sve. Nitko se nije posvađao niti nešto rješavao već otišlo sve, val za valom, narod se razišao", kaže Janja.

I ona je tijekom posljednjeg rata bila u izbjeglištvu kod svoje djece na području Dubrovnika, ali čim je bilo moguće vratila se na svoje ognjište kojeg je napravila sa svojim pokojnim Vidom daleke 1953. godine.

"Ja sam rodila četvero djece. Stariji mi je sin umro 2001. godine, i iza njega je ostalo troje djece, sin i dvije kćerke. Obje su udane i kćeri su im udane a imam unučadi jedanaestero i osmero praunučadi. Dođu me svi obići i svi zovu na mobitel. Svaki dan netko zove. Ili unučad ili praunučad ili djeca moja rođena", ističe Janja.

Tako usprkos tome što živi u selu sama, kaže da nije usamljena. Posebno se raduje vikendima kada doleze njezini bivši susjedi s kojima se rado druži.

"Ima ih u Tuzli iz Koteza, a ima Cigića u Mostaru i u Sarajevu. Još je živ i Idriz i Zahir, pa i njihova djeca ovdje dođu i budu po 15 dana ljeti, a odavde idu na more u Slano", ističe Janja.

To znači, dodaje ova starica, da svi koji su potekli iz Koteza vole ovo mjesto samo što im bezperspektivnost ne dozvoljava da se na svoje ognjište i vrate. Sve je to, vjeruje ona, rezultat loše politike koja je ljude iz ovoga mjesta i otjerala.