Priče iz Hercegovine: Suze moje majke

Ponešto znam o tome jer mi je baka jednom kazala da je moja majka, kao i mnogi drugi u to vrijeme, više bila gladna nego sita. Neimaština koja je tada vladala Hercegovinom nikog nije štedjela. Sjećam se kao da je jučer bilo, bio sam odrastao dječak, sjedili smo jedne večeri u dvorištu seoske kuće, dok sam gledao umorno lice prepuno bora od težine života upitao sam je: mama hoćeš mi reći kako si živjela prije, da li ti je bilo teško? Tada sam prvi put vidio suze moje majke, te suze su govorile same za sebe, te suze su govorile o težini života, o neimaštini, o boli koju je proživljavala i meni su suze krenule, plakao sam, grlio je i ljubio njeno umorno lice ispunjeno borama. Tješio sam je onako kako je ona tješila mene cijeli svoj život, govreći da će sve biti dobro i da je najgore doba iza nas. Čak i onda kad nije bilo puno razloga za osmijeh, ona se smijala i govorila sine bit će bolje, treba vjerovati u Boga, Bog će dati snagu da izdržimo, vjerovala je i bila uz mene, čak i onda kad ni ja sam nisam vjerovao u sebe.

Nakon nekoliko godina završio sam školu, zaposlio se, htio sam da majka konačno može bar malo uživati u godinama koje su joj ostale, da se više ne brine da li će moći kupiti kruh i ostalo, da se ne brine hoću li ja imati za sendvić u školi, jer sad sam radio i mogao sam priuštiti pristojni život za nju i za sebe. Nakon par mjeseci mog rada, jednog dana sam se vraćao kući sa posla, vrata kuće su bila zatvorena, što je bilo neuobičajno, jer svaki dan kad bi se vraćao ona bi sa štapom stala na kućni prag i dočekala me sa osmijehom, ali tog dana osmijeh me nije dočekao... kad sam otvorio vrata, na kauču je ležalo nepomično tjelo, kad sam je pokušao probuditi misleći da spava nije se odazivala, iako je još bila topla. Tada sam shvatio da više neću vidjeti taj osmjeh, tu dobrotu, da više nikad me neće dočekati kad se budem vraćao kući i pitati da li sam dobro. Shvatio sam da se moja majka preselila na nebo, da će me odozgo čuvati i štititi od sveg lošeg što život nosi. Iako sam plakao i žalio, na neki čudan način bilo mi je drago da je napustila ovaj svijet bola, svijet u kojemu ništa dobro nije doživjela, svijet koji joj je donio samo patnju, neimaštinu i želju za boljim sutra, a to sutra nikad nije dočekala. Sad je gore sa Anđelima, sad je u Raju gdje joj i jest mjesto, jer živjela je kao Anđeo, kao mučenik i nek joj Bog podari ono što joj je na zemlji uskratio.. a ja znam da mene moj Anđeo čuva, isto kao što me je čuvao cijeli moj život...

Piše: Mario Brkić / Portal Rasno