Priče iz Hercegovine: Moj se djed po drugi put susreće s vragom, licem u lice! Spasimo sjećanje na naše staro selo

U to vrijeme svaki događaj se od sebe množio nekim koeficijentom te postajao i veći i opasniji već je to zaista bio. Čulo se ovo, čulo ono. Ovaj rekao ovo, onaj ono. Strahote rata koji se bližio širile su se poput požara; sve se u to vrijeme instinktivno uzbuđuje i ljudi i životinje a da nitko točno ne zna zašto. Za moga djeda to je bilo posebno vrijeme. Kao da je i jače i jasnije slutio ono što svakoga čeka. I te kako se sjećao i onog prvog susreta s vragom, kada je morao preskočiti zid i umaći u svoju ogradu. Poslije su se pronijeli glasovi kako to i nije bio, da se tako kaže, pravi susret s đavlom, ali moj djed u to nikada nije povjerovao. U ljudima jednostavno postoji zavist pa čak i kada se o susretu s crnim vragom radi. Kao da su neki zavidni što nečastivi nije udario na njih. Zar se lijepo susresti s tom nemani i zašto bi netko nešto o tome izmišljao? Dobro, neka ljudi zbore što hoće! Te, za njega kobne večeri moj se djed kasno vraćao kući, iza pola noći. Bila je to mrkla noć, ni prst se pred očima nije vidio. Sve što je bilo sjajno na ovom svijetu bila je šačica zvijezda prema istoku, ostalo su prekrivali crni oblaci. Od mjeseca ne bi bilo koristi i da njih nije bilo; izašao je kasno te večeri a pretvorio se u srp, kao da se cijel ocijedio. I pored svega toga, moj djed nije imao niti kakvu svjetiljku niti problema s orijentacijom jer je put znao napamet, te je utonuo u neke druge misli. Ali kako se približavao seoskom groblju, kraj koga je morao proći i to njegovom dužom stranom, nekih stotinjak metara, nelagoda se počela polako sama od sebe uvlačiti a one ranije misli odstupati. Djedova kuća je bila malo dalja od groblja, još nekih stotinu metara. Da je bilo i malo svjetla te mrkle noći već bi je i vidio.

Groblje se samo naziralo pored puta; većina križeva je i inače zaklonjena visokim hrastovima, ove jeseni prepunih želudima koji su okolo padali. Čak se čulo kako, s vremena na vrijeme, udaraju u zemlju, k'o da netko, Bože mi prosti, kucka po grobovima.

Djed se prekriži kao i obično i kako i treba te poče s kratkom molitvom koju je uvijek izgovarao kada je tuda prolazio. Danju bi je možda po koji put i preskočio, pogotovo kada se tuda često prolazilo po težačkim poslovima, ali noću nikada. Ništa nije bilo tako okrepno i smirujuće na starom i umornom djedovom čelu kao znak križa. Ponekada, a da to nitko ne vidi, taj znak je po nekoliko puta ponavljao. Jednostavno mu je ulijevao snagu u umorno tijelo.

Selo je već dugo spavalo, niti jedna lampa se nije vidjela. To znači da nejačad još spavaju do prvog buđenja i da su stari svi zdravi. Inače bi ponegdje gorjela lampa te, ako je bolest ozbiljnija, čeljad bi molila Zdravomariju uz umirućega.

Djed se približavao groblju a tu su trebale biti i letve za ulazak, s njegove lijeve strane. Kada se njih prođe ide se uz niski i djelom soreni zid. Na kraju vas opet dočekaju male letve za sporedni ulazak u groblje a onda još malo do prve seoske kuće. Bože pomozi. Odraslo je čeljade ali ipak malo zazire.

Tek što je djed izgovorio prvu rečenicu molitve začu se Ono. Stajalo je malo podalje od ulaznih letava, prema kapelici, baš na djelu najstarijih grobova, koji su se tek nazirali i po danu a da nitko nije znao čiji su. Zato se toga djela groblja svatko klonio i ono nije čišćeno niti za Blagoslov polja, kada se inače groblje koliko toliko uredi.

Moga djeda nešto presječe počev od glave a noge se ukočiše kada To ču. Isprva je sve bilo nekako nestvarno. Više je slutio nego vidio strašnu i mračnu siluetu Nečastivog što hoda po starim grobovima. Čak i u tim kobnim trenutcima lučio je ono kuckanje želuda u padu od hoda Nečastivog.

Djed stade kao ukopan i Ono stade. Djed se mukom pomjeri i Ono se pomjeri. Ko da su bili nečim nevidljivim povezani. Ispuštalo je neke čudne zvukove i pomicalo kamenje sa starih grobova. Hladan znoj obli čelo moga djeda a usne same od sebe zazvaše Ime Božje. Djed se opet pomjeri i Ono se opet pomjeri.

Znao je da mora bježati. Ako bi trčao prema kući, koja se samo slutila nekih dvjesto metara dalje, morao bi trčati uza sami zid i Strašni bi ga lako mogao presresti. Mora se vratiti nazad pa zaobilazno doći kući. Baš u tom trenutku odluke moj djed otkri ono najstrašnije: gotovo nije imao noga. Bile su tako male da se s njima nije moglo trčati, a kamo li uteći Nečastivom. I jako su drhtale. Dapače, s njima se nije moglo ni pomjeriti naprijed ili nazad, svejedno u kom smjeru. Samo je mozak radio savršeno a usne su stalno izgovarale Ime Božje, što je bio dobar znak. Baš tome je moj djed i pripisivao činjenicu da je ono strašno u groblju stalo kada i on. Sve se u dlaku ponavljalo kao onog prvog susreta, samo što tada ono Strašilo nije uopće marilo za njegova stajanja i polaženja. Zato je i morao preskočiti onaj zid i bježati u smjeru svoje ograde.

Ali, ono najstrašnije dođe poslije. Kao da puče i prekinu se ona nevidljiva nit koja je povezivala njega i Strašnoga. Sada se On poče pomjerati neovisno o mom djedu i kao da više nije hajalo za njegove žarke molitve Bogu. Poče mu se sigurnije i određenije primicati. Ničim se nije dalo zaustaviti. Sada je opet trebalo onako energično potrčati i preskočiti sve pred sobom, kao onog prvog puta. Ali noge više nisu slušale. Njih jednostavno nije bilo, moglo bi se tako slobodno reći.

Evo Nečastivog gotovo do letava. Letve su bile sačinjene od drvenih grana sa stožinom usađenom u kamenicu radi lakšeg okretanja a sve je pridržavao duboko pobijen stupac, opet od drveta. Stožina je sa stupcem bila vezana s dvije gužve. Ona donja se davno raspala, a ona gornja se jedva još malo držala. I stupac se bio rasklimao iako ga je neki dan baš moj djed podbio jednim većim kamenom. Zato su letve gotovo pale na zemlju. Kada ih je trebalo otvoriti, morali ste ih malo pridići te zatim povući. Donje su grane pri tom crtale pravilni i duboki rez u zemlji.

Baš se to i dogodi malo poslije. Strašni kao da uze letve, malo ih podiže u zrak te otvori. Pri tom je ona preostala gužva škripala i cičala baš kao i Nečastivi koji je iza svega. Srce moga djeda tuče poput čekića a znoj ga oblijeva po licu. Treba bježati naprijed ili nazad, to je sada i više nego jasno. Ali, za to su potrebne noge a moj ih djed više nema.

rb-donjahercegovina.ba