Priče iz Hercegovine: Kad su Gorancima deve jezdile

Zapravo su se prezivali Baletići. Negdje sredinom osamnaestog stoljeća doselili su se ovdje iz Zavojana, sela pokraj Vrgorca, i mletačku upravu odlučili zamijeniti - turskom. Može se samo pretpostaviti koliko je bio težak život u Dalmatinskoj zagori, kada su se ljudi odlučivali za takvo što. U središnjoj Bosni i u Hercegovini puno je takvih primjera. Neki Baletići pak su zadržali staro prezime, a neki koji su ga bili promijenili također su se vratili prezimenu Baletić, ali, svejedno, u narodu su vazda Škutori. Prvi Baletić koji je amo došao zvao se Pavo. Izbio je amo sa četiri sina i nije im se ovdje činilo loše za živjeti. Uostalom, pašnjaka i šume bilo je puno, obradiva zemljišta također, neuporedivo više negoli po suhom i škrtom kamenjaru ispod Biokova, u blizini njihovih kuća od pletenog pruća utvrđenih tek blatom, jer kršćani nikakve druge objekte nisu smjeli ni graditi, nalazilo se tek otkriveno Jezerce, a mora da je tada i dobilo to ime. Ali, naišlo je vrijeme kuge i pokosi ona sva četiri Pavina sina, a njega kao za kaznu ostavi živa. No, da nije preživio, ne bi ni Ljubo Škutor, moj sugovornik u Škutorovim kućama, danas bio šesta generacija Škutora u goranačkom kraju, niti njegova djeca - sedma. Elem, osta jadni Pavo sam i bi mu oko sedamdeset godina, te se utučen spremao vratiti u Dalmaciju, i vratiti tamo i kosti svojih sinova.

Povratak u život

Dvojio je dugo, to Jezerce i ta kućica potleušica, te šume i njive držale su ga neodlučnim. Vidjeli su njegovu neodlučnost i kmetovi iz susjednih zaselaka, te ga savjetovali neka se - oženi! Pa, sedamdesete i nisu baš godine za ženidbu, ali bome se Pavo vratio u život, čak uspio ostvariti novo potomstvo sa curom od Talića, doli iz Domazeta u Raškoj Gori. Imali su sinove Matu i Ivana, i tako se sjeme Škutora održalo i već brojnije dočekalo je prijelaz u devetnaesto stoljeće. Tajnu Škutora zna i čuva Dragica, žena s molitvenikom, i, da nije nje tu, pa makar i same, tko zna bi li se sačuvale sve priče. Kaže mi kako je čula kako je neka, biće engleska novinarka, Majku Terezu snimala dok je njegovala bolesnike, te joj kazala da ona to ne bi mogla raditi ni za milijun funti, a danas blažena Tereza joj je mirno otpovrnula da ni ona to za novac nikada ne bi radila, ali za ljubav svakako - bi. Ova je ostala paf i nije više postavljala tako glupa pitanja.

Tako i Dragica, ne bi ostala ovdje da joj netko za to plaća, jer joj nitko ne može platiti radost kada dočekuje brojnu obitelj vikendom, a i sam Ljubo veli da bi sve tu zamrlo da nije nje; ona je razlog zašto oni uopće dolaze, pa su Škutori često na okupu, i čuvaju se predaje i priče o njima. Ljubo je šezdesetogodišnjak, drag čovjek, a zanimljivo da je dobna razlika između sestre Dragice i njega cijelih dvadeset godina! Eto, nekada moć za stjecanje potomstva, osobito u planini, i nije imalo previše veze s godinama, ta nije li Pavo nove potomke opet stekao u sedamdeset prvoj?!

Odlazimo do Jezerca, definitivno najvećega otvorenog bunara na kojega sam ikada igdje nabasao; ne dvojim oko toga da je rimski, uopće ne, to je ta gradnja, slične sam viđao po istoku i zapadu Hercegovine, ovaj je Rimljanima sigurno bio važan, jer se rimska cesta provlačila baš kuda se i danas djelomice provlači uski planinski put, ni onima koji su živjeli prije Rimljana niti onima koji već tisućama godina žive iza njih, planinske lokve koje presuše u ljeto nisu bile dovoljne za opskrbu spasonosnom vodom, ni za vojnika ni ratara, ni za stoku ni za njivu. Ovaj bunar ima živu vodu! Od tri takva između Neretve s jedne, te Radobolje s druge strane, Planinice i Raške Gore, te podalje i rijeke Lištice, ovaj je najizdašniji. Predaja kaže da se za bunar uopće nije znalo do pred ''nekoliko'' stoljeća, a znaci navoda su zbog njihove znanstvene neutvrđenosti. Tada ga je otkrio jedan mladi vo! Baš tako. Piše o tome, koristeći se predajama, a pomalo i logikom, te s nešto literature koja se bavi legendama u konkretnim krajevima, i Lidija Knezović, koja je diplomirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru prošle godine, o temi ''Hrvatska usmena književnost u suvremenoj etnografiji mostarskoga kraja u antropološkom i teološkom kontekstu'', a i njezin mentor prof. dr. Marko Dragić zacijelo je među našim najvećim istraživačima predaja i starina, otkrivatelj i čuvar pučkog etnografskog blaga, još otkako je na onaj svijet otišao Vlajko Palavestra, koji je kao djelatnik sarajevskog Zemaljskog muzeja, barem tako mi se čini - na magarcu obišao svaku kuću ove, te one bivše zemlje, i kao da je svakog živog stvora susreo i zapisao u svoje knjige ono što je taj imao - ako je imao - pametno za reći.

Mjesto za odmor

Lidiji veliki komplimenti za bogat izvor neobičnih informacija, a napokon se dobar dio ovdašnjih priča našao na jednom mjestu, a, kao izvor, vidim da često navodi i Dragicu Škutor, kao i onu drugu, Dragicu Vidović, što sam u nje pio šećer preliven kavom i jeo krumpir nedavno na Bašića Guvnu! Pa, piše Lidija (udala se u međuvremenu i postala Mijatović i nadam se da i dalje istražuje svoj rodni kraj, i ona je Gorančanka, i njezin diplomski rad koristim više kao mogući poticaj mladim ljudima da se također na ovakav ili sličan način pozabave svojim zavičajem, napomena D. M) o predaji otkrivanja više od tisuću i pol godina skrivenog Jezerca, vjerojatno otkrivenog u dubokom turskom ''vaktu i zemanu'': ... Nest'o junčić, nekoliko dana suša, nema ga, kad je on izašo, kad mokri mu papci. Crna trnovina bila narasla, nije se moglo proći. Ajmo sad vidit tamo šta je, tamo lokvica. Ali bilo vruće, nije ga bilo, nije htio izlazit, tamo mu bilo bit, i zdrave pit! (dakle, trava je bila bujna i sočna, pa je volić njome i žeđ tolio, op. D. M). ''E, sad, teško da se Jezerce lako otkopalo i tko zna koliko je njegovo otkrivanje trajalo. Ali upozorenje volića bilo je nepogrešivo: tu gdje je trava uvijek mlada i stalno se obnavlja, tu je voda. Jezerac (Ili Jezerce, to se nikako ne da odgonetnuti, a nije ni važno) u središtu je širokoga ovalnog doca, i takav isti, samo puno manji i plići i s mnogo manje tuba - ali to je ta gradnja i to, ma koje bilo vrijeme! - vidio sam u zaselku Čerkezi, kod Čerigaja pokraj Širokog Brijega, ali ovaj je stvarno nešto. Oko njega počišćeno, prilaz uređen, uređeno i mjesto za odmor.

Širok je devet metara, a dubok dvanaest! Sve je u kamenu, kao da je pred nekoliko godina, a ne pred nekoliko tisuća godina sagrađen. Govori mi Ljubo da dolje, na okamenjenom dnu, na jednom kamenu imaju uklesani znaci; mislim da se radi o godini gradnje i možda imenu graditelja. Do silaska na dno imaju ravno trideset i tri stube. Sve jednake. Ali ih nikada nitko sve nije vidio, možda samo neki ronilac za bistre vode. Razina se nikada ne mijenja, ljeti tek opadne za jedan metar. Tu bude gužva od malih kupača. Voda je stalno hladna i pitka. Ljudi je čuvaju. Kameni vijenac su popravili, ispunili fuge da ne propadaju. Poravnali mu rubove, pa se lijepo može sjesti i čuditi tom gorskom oku. O njemu je zavisio život ovdje, to sigurno. Kaže Ljubo da se njegov najstariji brat Nikola okupao u jezercu 29. studenog 1965. godine; bilo je to u slavu udaje njihove sestre Zdravke, za Peru Vidovića, zvanog Ćibo, na Bašića Guvno.

Dedina priča

Lidija je zabilježila i zanimljivu predaju i o devi, koja je u rimskoj karavani izazvala sablazan plemena koje je ovdje živjelo: ''Ima dedina priča kad su Rimljani gonili iz Dubrovnika blago, to blago znači šverceri koji su gonili to blago, to bogatstvo i prodavali u druge države i u Dubrovnik bi brod došo i oni iz Dubrovnika natovare na deve i na konje i otolen na konje i onda na put Bosne iz Dubrovnika do u Bosnu stizali i prodavali so, ulje, prodavali kožnu galentariju ovo, ono, gori, doli. I jednom su oni to gonili na devama i jedna deva nije mogla dalje i ta deva ostala u šumi, a oni skinuli sve š nje i pritovarili na one druge a nju ostavili tako. Jedan čoban čuvo ovce tamo i našo devu i on kaže našo ja nešto u šumi tamo. Ne zna šta je, nikad nije bilo to tu i oni došli, njih pet, šest se skupilo i nekako je digli na noge i potrat će je kući. Kaže kako ćemo je zvati, kako ćemo je gonit evo konju se viče dio, kravi se viče ćuvle, ovci se viče rra a kako ćemo njoj, on vidio niti je konj ni goveče, onda viče ćuvle, konjska nepriliko, a sliči i na kravu i na konja". Priču joj je ispričao stari Andrija Bošnjak iz Grabove drage... A meni đavo ne da ne spomenuti kako su se godinama Mostarci zajebavali sa Gorančanima, kao, dođu ovi na more i plivaju. Jesi ti s Goranaca?

Jesam, kako znaš? Kako neću znat, svi vi plivate ukrug!

Dragan Marijanović/oslobođenje