Priča o Zlatku Vranješu

Još kao dijete znao sam da postoji Zlatko čovjek iz susjedstva. Za đačkih dana u OŠ Hamza Humo susretao sam ga na terenima, stare gimnazije gdje su padale epske partije mostarskih hazardera poput Kovačevića, Goste, Bajrama i drugih. Ostala mi je i Zlatkova slika u glavi iz tih dana dok smo na odmoru ili nakon škole privučeni gužvom oko igrališta i „sočnim" psovkama koje su djeci vazda zanimljive pratili kultne dvoboje „majstora zanata loptanja na betonu". Ti susreti su privlačili pozornost i „kolega" profesionalaca s travnjaka kako bivših (Ćela Topić, Enver Marić, Franjo Džidić) tako i djelatnih u to vrijeme (Tuce, Kajtaz, Skočajić). To su za nas dječurliju natiskanu uz rub igrališta bili istinski doživljaji koje smo danima znali prepričavat kako u Raji tako i među školskim drugovima. Igralo se za novac a igralo se i iz „pasjaluka", „uzainat", ali sve je to bila čar igre i veliko zadovoljstvo svih sudionika bez obzira na uloge pojedinaca.

Tek dugo godina nakon toga iza rata imao sam prigodu upoznat Zlatka „Aurelija" nadasve Plemenitog u jednom kafiću gdje se vodio razgovor o nogometu na početku jedne od nogometnih natjecateljskih godina. Bila je subota i jedan gospodin upita našeg sugovornika jeli počelo prvenstvo? Zlatko je odgovorio: „Ovisi na koje misliš!? Moje je počelo jučer" (misleći na prethodni dan petak). Zametno se boj riječima i rečenicama u kojem „Aurelije" reče kako je on živio u državi gdje je mostarski klub igrao s jednim Građanskim, Haškom, Saškom, Hajdukom...Nakon toga gospodin koji mu postavi pitanje, sad već pomalo nadmen presjekao je s: „Hajduk bolan nije sudjelovao u toj ligi!" na što je slijedio hladan tuš Vranješov: „To nije bio Splitski nego Osječki Hajduk!"

To je i meni poput mača oštra presjeklo gordijski čvor u glavi nastalog zbog predrasude i neznanja jer sam ipak kao i većina dugo zatucan bio promidžbom jednoumlja. Od tog trenutka s ovim čovjekom otpočeo sam prijateljevanje koje traje i dan danas! On je utjelovljenje slobodne misli i naprosto druge sugovornike uspjeva prebaciti s lakoćom u drugo vrijeme svojim pričama, osvježiti ih i vratiti poput klatna u današnjicu s dosta novog istinskog znanja.

Otac (rodom iz Ružića), vozač župana Humskog Đure Spuževića (Župan i za vrijeme Banovine Hrvatske op.a) koji je malom Zlatku bio Krsni Kum. Majka poznata mostarska krojačica čiji su radovi bili iznimno cijenjeni među mostarskim gospođama tog vremena. Zlatko je prve korake načinio u Zahumu. Kasnije prelazi živjeti u Šantićevu gdje je bio susjed s velikanima poput Ćurkovića, Vladića i Irovića! U ulici je bilo više igrališta i ledina.

Jedno gdje je stara sokolova „liftara" kad se krene prema carinskom mostu, jedno gdje je danas hotel Ero, pa je jedno bilo na mjestu današnje glavne poštanske zgrade, jedno prema Abraševiću i još jedno na mjestu gdje se nalazio nekada hotel Mostar.

Jeli se jurcalo za loptama tih godina u gradu?

Kakve lopte. U Mostaru je bilo tih godina „mali milijun" ledina i leša na kojima su klinci jurcali za krpenjačama bosi a poneki koji su si mogli priuštiti i u tzv. bakandžama.

Trenirali ste nogomet kao dječak?

Da! Prvi treneri su mi bili Leo Hrvić i Franjo Glazer. Igrao sam tada kao dječak na otvaranju Bijelog Brijega. Bile su to one prigodne utakmice mlađih uzrasta pred otvaranje nove sezone.

Jeli istina kako će Zlatko Vranješ ući u povijest kao čovjek koji je prvi zabio na novom stadionu?

I ne samo taj! Zavukao sam ih tri! Hat-Trick na otvaranju Bijelog Brijega? Da! Pred 16.000 ljudi! Nije bilo onih gornjih tribina tada. Sve puno ko' šipak!Kad sam treći zabio, prije tog sam prešao pola protivničkih igrača, izmamio sam gromoglasni pljesak koji mi i sad odzvanja u ušima.

Sljedeći trener mu je bio Peko Dilberović koji ga i nije baš obožavao a Zlatko gord i s jakim osjećajem za pravdu biva istjeran s primjedbom na klupskoj iskaznici „nedisciplonovan, sklon tučama i svađi" što je bila šala mala za one koji su zatvorili mogućnost športskog napredovanja jednom dečku i početak svojevrsne nogometne kalvarije točnije smucanja „od nemila do nedraga" koje je na koncu imalo svoje draži.

Iza Mostara pred kraj gimnazije Otac vas šalje u Zagreb?

Tako je!

Nagledali ste se nogometnih utakmica iz tog vremena?

Moj pokojni otac me je vodio kao jako malog na sve mečeve Veleža. On je pamtio još veličine kao Ico Hitrec, Franju Glazera, Čika Čajkovskog jer mu je opis radnog mjesta bilo putovanje i vozanje župana. Pratio je nogomet a nogomet je u to vrijeme cvjetao u tadašnjoj državi. Volio je Zrinjski a Miroslava Mehu Brozovića je vozio u Zagreb kad je prešao u Građanski.

Pa kako je kasnije navijao za Velež?

Pa čuj, to su bila druga vremena. Nije bilo između Zrinjskog i Veleža neke mržnje tada. Klubovi su se poštovali jer su to bili ljudi iz istoga grada. To je bilo jedno suparništvo više iz različitih uvjerenja ljudi, jer velež je bio radnički klub s jakim ideološkim predznakom, dok su Plemići bili također radnički klub ali s jakim narodnim predznakom i s podrškom u to vrijeme najbogatijih ljudi hercegovine i Mostara. Da, bila su to druga vremena. Plemenitija u svakom slučaju. Nije bilo među narodima mržnje. To je jedna više klasna borba bila u pozadini izražena. Ne samo u vremenu rata nego i od ranije. Bilo je političkih problema ali nije bilo mržnje između ta dva kluba. Sjećam se svoga oca kad je o tom pričao. Zrinjski je bio ukinut i bilo je posve normalno navijati za Veleža.

Vratimo se na Zagreb? Dolazak na zadnju godinu srednje škole? Jeste li se nastavili baviti nogometom nakon gorke mostarske epizode?

Da! U Zagrebačkoj Trešnjevci! Gore sam nastavio 4 razred Gimnaziju. Tu sam se družio s Zoranom Jojom Brajkovićem pokojnim a znali smo se iz Mostara od ranije. Josip Podrug je tad došao po mene da igram. Profesor doktor Miloje Gabrijelić mi je bio trener.

Jeli vam nedostajao Mostar u to vrijeme?

Iskreno i nije. Brzo sam se privikao na skitalački način života. Meni nije u krvi bit na jednom mjestu.

Potom dolazi Beograd i «vječni studij» medicine. Nogomet je mirovao sve do 24 godine kada ga poziva prijatelj Filip Stojanović s studija da igra za lokalne klubove po Vojvodini. Tu je igrao na republičkoj razini. Prisjeća se nesuđeni liječnik i jednog skandala nogometnog iz tog vremena. Igrao sam već za jedan klub iz Vojvođanske lige u to vrijeme. Samo gostujuće utakmice. Na jednoj od odlučujućih susreta pozvao sam Josipa Bukala koji je u to vrijeme služio vojsku na Voždovcu da zajedno igramo što je prihvatio. Ja nisam imao pravo igranja tu utakmicu pa smo oba igrala na tuđe ime. Igralo se u Somboru. Ja sam zabio prvi gol a Josip 4. Bilo je 5:4 za nas. Odmah nakon utakmice smo mi njima bili sumnjivi. Tu je auto došlo po nas i odvelo nas za Novi Sad gdje smo u hotelu Putnik imali svečani ručak. Sutradan je u novosadskim dnevnim novinama pukao naslov „Koja su dva igrača igrala na tuđe ime?" Nakon tog su taj klub istjerali iz lige (smijeh).

Zanimljivo bi bilo pomenuti i put igrača na čije ime ste igrali?

Taj nogometaš na čije ime sam ja igrao je služio vojsku Nišu. Iza te čuvene utakmice njega su saletili menadžeri Srbijanskih klubova. Potpisao je za Jagodinu iz Svetozarova gdje je bio standardni nogometaš. Dobio je novac za potpis ugovora, stan, zaposlio ženu i zaposlio sebe a sve na račun moje igre.

Igrao si za srbijansku i vojvođansku republičku ligu u to vrijeme? Izgleda da je i studij trpio zbog toga?

A naigrao sam se gore po tim ligama. U Požarevcu sam igrao za srbijasnku republičku. Tu nisam trenirao samo sam igrao utakmice. Meni jedinom davali premije. A igrao sam u tom rangu i za republičku reprezentaciju Srbije protiv BiH u Modriči. Tu je trener bio Đoka Kaćunković iz Dinama Pančevo koji me doveo iz Požarevca tad a odatle sam otišao u Kolubaru iz Lazarevca pa u Rudar iz Kostolca.

Jeste mogli više?

Teško je znat. Pokojni Mile Knezović (ujak Blaža Sliškovića) me preporučio Rajku Mitiću koji je tad bio priznat stručnjak u Crvenoj Zvezdi a jedan od pomoćnih trenera je bio tad i mostarac Miljenko Mihić. Nije me zanimalo u mjeri većoj nego što je bila potreba nešto zaraditi što sam imao igrajući za klubove na nižoj razini.Nisam bio uporan za veliki nogomet. A treba i sreće malo

Nedavno sam u hotelu Ero naišao na gospodina koji spominje malonogometni „Taxi" i vas kao jednog od stupova te momčadi!?

To si ti pričao sa Stampijem! Miro Rebac je bio taksist i on je bio temelj te ekipe. Ostali su bili Fadil Dugalić branio, Ekrem Udovičić, Cica Radić, Rade Janjić, Bomba Oručević i kapetan tima gospodin kojeg pominješ iz hotela Ero!

Igrali ste na Kantarevcu jedno čuveno finale? Mlađi čitatelji ne znaju ali evo spomenimo po čemu je znamenita ta utakmica?

Po broju ljudi! Nikad ni prije ni poslije nije bilo više ljudi na jednoj malonogometnoj utakmici u Mostaru. 6.000 se natiskalo! Noć prije su po korzu kružili taksisti s natpisom „Dok je Mire i Stampija nema zime za Taxija". Po mene i Stampija su došli na dan utakmice u ulicu taksisti s sirenama. Urnebes! Na pobjedničku kavu se išlo u restoran Zagreb kod bivšeg „sinemaskopa". Kad smo došli igrat „sve dupke puno". Pobjedili smo 4:0 strašnu ekipu „Zvijezdare"! Bile su tad i neviđene oklade u njemačkim markama! A ja sam još jednom bio prvak kad sam igrao u Zahuma!

„Betonsko" loptanje je znači bila velik strast!?

A jeste! Ja ti nisam taj mali nogomet u početku kao momčić igrao s rajom iz Šantićeve nego s rajom s Carinskog donjeg puta. Oni me vazda probirali i zvali da igram s njima mada su bili i po 10 godina stariji. Kasnije kad bih ljeti dolazio u Mostar znalo se desit da me po 2 godine nitko ne dobije. Mene i velikog gospodina iz Ere (smijeh op.a)!

Zlatko Vranješ je nesuđeni liječnik a među prijateljima i poznanicima ima doktorski naslov nogometanja! I ne bez razloga! Uistinu se radi o velikom poznavatelju kako nogometnih prilika u gradu Mostaru tako i općenito! Veliki je ljubitelj ptica! Postoji jedna istinita anegdota s „lovišta" i „ptičijih loga" koja se stalno ponavlja. Radi se naime o činjenici da Dr. Zlatko kad se ptica uhvati na tzv „fašu" u trku ide prema ulovu. Naravno to izaziva čuđenje od onih koji budu s njim. Njegov odgovor je njegova teorija „da ako ne zatrči kao da nije ufatio štiglića". „To me vraća u djetinjstvo" veli nam naša legenda i sugovornik.

U ratu je cijelo vrijeme bio obučen pod puškom u Bjelopoljskoj bojni HVO-a. Prisjeća se i domobranskog sudjelovanja za Banjaluku 22 km zračne udaljenosti kad je stigla NATO zabrana za daljnje napredovanje. Iza rata djeluje u deminerskoj službi kao medicinski radnik. Radio je i u Zračnoj Luci Mostar. Danas uživa umirovljeničke dane. Vozio je audi old-timera iz 72' ("žuta kobra" je od milja njegov naziv za ovog limenog ljubimca) koji na žalost nije više u voznom stanju. Na upit kako vratiti nogomet na stadion odgovara „Nogomet treba izbaciti s ovih betonskih aždaja i tek onda će nogomet opet bit nogomet i isplaćivati na vrijeme igrače što mu se obeća. Djecu vratiti u 'prirodna staništa' na mjesta gdje rade prve korake i odvajati ih pretjerano naglo". Mnogi će reći da je čudak i osobenjak ali sati su kao minute uz njega kako god bilo!

Zamolili smo i Dr. Vranješa da nam po svom izboru probere i opiše 10 znamenitih mostaraca i nogometaša vezanih za ovaj grad. Donosimo doslovnu prepisku rečenica koje su ispadale jedna za drugom iz ovog zanimljivog znalca najvažnije sporedne stvari na svijetu:

Pinda Zelenika?

Boemčina! Mater mu je bila talijanka! Nisu ga smjeli ispuštat iz momčadi i kad nije bio spreman. Uvrštavali su ga u sastav par puta kad se objektivno znalo da neće igrat zbog ljudi. Žene su ga nakon početka utakmice znale salijećat i govorit 'Moj Vlado mi došle tebe gledat tu a tebe nema na terenu'. Njegova utakmica života je protiv tadašnjeg BSK-a Beogradskog. Igrala se samo jedna i to u Mostaru. Velež je s 9 igrača završio a Pindu je trener povukao na centarhalfa. Zabio je dva gola a prema pravcu današnje Katedrale je za njim prema kući tamo na Balinovcu krenula razdragana masa ko da je Bog sišo' s nebesa. Tjerao je ljude na plač! Doslovno tako napiši!

Kulje Vladić

Raja iz Šantićeve. On je mlađi od mene. Sjećam ga se kad je udarao onu lopticu od 55 dinara malu crvenu od zid onim svojim sitnim lijevim punim. To je nogometni Bobby Fischer! Vukao je najjednostavnije poteze u igri a to je odlika genijalaca. Izrazito inteligentan čovjek. Uvijek je imao dva rješenja. Ako nije mogao na jedan način proturit loptu odmah je pokušao na drugi ako nije moglo niti na drugi onda je nalazio treće puteve i malte ne najbolje. Treba znati jer ljudi imaju predrasude o njemu, i to da se ne zaboravi kako je imao najviše uspjeha na testovima iz psihologije kad je igrao za bivšu državnu momčad.

Ivica Ćurković

To mi je susjed bio. Na turniru mahala bio izabran i počeo trenirat. On je ponajbolje iskoristio talent. Igrao trećeg beka odlično. Uspješan izrazito. Otac mu je igrao za J.Š.K.A. Ivica je dobro igrao u polju i dok je bio djete nije samo branio. Ne tako davno je imao probleme gore zbog izjave „Nek nogomet" na upit beogradskog novinara „Za kog će navijati na utakmici „Zrinjski-Partizan?". Zamjerili su mu i morao se odreći nekih službenih dužnosti. On je osobni prijatelj i bivši suigrač Michelle Platinia.

Gordan Irović

On je rođen u Sarajevu ali je inače Dalmoš a umro u Munchenu gdje je imao odvjetnički ured čak. Imam i sad „in memorian" na njega. Igrači su ga smatrali najboljim golmanom Veleža svih vremena! Bio je opsesija tinejdžerki. Ti naraštaji žena ga i dan danas spominju! S Dinamom 58' osvojio prvenstvo. To su čudesni refleksi i velika hrabrost. Sjećam se tih pravovremenih istrčavanja i ulijećanja u noge protivničkim napadačima. Šesnaesterac je pred njim vazda bio čist. Imao je kovrđavu svijetlu kosu i velike plave oči. Junačko srce! Taj je išao glavom na kopačku ja se sjećam kao dijete tih detalja s starog igrališta koji su mi oduzimali dah. Također iz moje ulice, koja je dala takva dva velikana vratarska kao Irović i Ćurković.

Sulejman Rebac

Njega se sjećam više iz Hajdukovih dana kad je igrao u čuvenoj navali s Matošićem, Vukasom Vidoševićem Šenauer. Otac me vozio na stari plac često. Igrao za reprezentaciju Hrvatske 56 i zabio 2 gola. Sjećam se kako je izravno iz kornera zavukao gol golmanu Zagreba Mačeku na južnu stranu na starom Veležovom još. Dinamu ga je ispred nosa ćopio Hajduk. Sula se 'malte-ne' ponudio na utakmici protiv Schalke-a kad je obukao modri dres ali nije imao Veležovu dozvolu. Čitav stadion se orio 'Sule Sule'. Moj otac je bio na toj utakmici.

Muhamed Mujić

To ti je doktor lopte! Vjeruj mi! Katedru za nogomet je mogao imati! On je dobio dozvolu od Veleža kad su mlatnuli Ferencvàros 4:0 u Maksimiru! A sinko moj tad su mađari imali dobru školu nogometa! Tad je pola momčadi Dinama bilo iz BiH. Ja sam inače bio Dinamovac kao i moj drugar Rom Glavović iz djetinjstva. U Vjesniku je bio iscrpan izvještaj s te utakmice. Srce mi je 'ko Velež' bilo tih dana! E ta momčad je kasnije poharala i europu nagrdivši Standard s sedam i Rotweiss s pet komada! Tad su igrali Veležovci Irović i Mujić skupa! Tata mi je išao i na tu utakmicu. Mujić je bio igračina. Maestro! On je to vezao ko singerica sve. Tad je i ostao u Dinamu. A već od prije je imao mjesto u državnoj momčadi što je bila prava rijetkost tad, jer su svi većinom dolazili iz Splita, Zagreba ili Beograda. Sudac je na jednoj utakmici protiv Vardara prekinuo utakmicu koliko su mu raja pljeskala!

Jadran Topić Ćela

On je imao fin dribling. Unaprijed par metara je znao lomiti protivničke braniće. Imao je lakoću igre i znao je zabijat fine golove. Urođeni dribler. Prvo u mlađim uzrastima igrao spojku a potom ga prebacili na krilo. Bio je šega od čovjeka i sklon raznim zafrkancijama. Sjećam se kad je jednu „svijeću" uštopao stražnjicom i doslovno sjeo na loptu. Kad je sudac to vidio, kao i da je nastavio sjediti na istoj, dobio je žuti karton zbog omalovažavanja protivnika. Kasnije je igrao za New York Cosmos gdje su također igrali Pele i Beckenbauer. Ima i prsten od Amerikanaca. Jednom zgodom je pod tušem pjevušio Skalinadu tamo koja je kasnije prihvaćena kao himna kluba. Inače, jako lijepo čovjek pjevao.

Franjo Glazer

To je moj prvi trener. To je po pričanju starijih bio možda i ponajbolji golman svih vremena. On je išao u Crkvu u ono vrijeme pa su ga malo držali sa strane u socijalizmu. Inače je Osiječanin folk-dojčer, mada u knjigama svim piše da je rođen u Sarajevu. Imao je govornu manu ali je bio gromada od čovjeka i veliki stručnjak. Učitelj je i velikog Gordana Irovića. Mada nije tu mostarac Glazer je veliko ime za nas. Otkrio je i jednog Vladimira Bearu što malo ljudi zna u NK Mornaru nakon štogaje Luka Kaliterna previdio. Stavi to bez razmišljanja. To je prava istina za Bearu. Brat od Vladimira je oženjen mostarkom djevojačkog prezimena Čarapina.

Meho Brozović

To je prvi kapetan partizana i bivše države iza 45. Partizan je Klub 132 divizije u Zagrebu. Napiši nek narod zna. To je pogrebno društvo hrvatskog nogometa. Postao je klub centralnog doma JNA kad su dalmoši odbili postat armijski klub. Zaključno s Dragutinom Hmelnom od 45 do 54 odveli su 17 igrača iz Zagreba u Beograd. Naslušao sam se od Oca o njemu a gledao sam ga pred kraj igraće karijere u Sarajevu. Imao je onaj zašiljen nos i bio dobro zeznut kao igrač. Nastupao i za NDH koja je uzgred rečeno odigrala najveći broj međudržavnih utakmica u to vrijeme.

Blaž Slišković

To slobodno napiši da je Gianni Rivera kad su ga novinari iz Jugoslavije pitali nešto za nogomet pitao „A da ja vas nešto upitam gdje je Bello Barbone" misleći na Blaža. To je potomak plemenite obitelji mostarske koja je dala puno za ovaj grad. Imao je nesreću da igra u vremenu flastera i bio je usamljen često u svojoj genijalnosti. Bio sam nazočan na utakmici u Beogradu kad je Blaž igrao za Hajduk. To je neviđeno nasilje nad njim bilo! To je sve bio odraz jednog stanja duha kod ljudi koji nisu trpili nikakva iskakanja u ono vrijeme. To je bio bek Tripković iz OFK Beograda koji mu je odnio nogu! Čist teror!

Foto: Stoje: Braca Glavović, Sule Ćerkić, Rom Glavović, Peko Šabanac, Zlatko Vranješ. Sjede:Zvonko Arapović, Sejo Kulenović, Zoran Bukvić i Ekrem Spahić

Tekst poslao čitatelj portala