Odeš na predstavu pa se potučeš s huliganima - Koliko su nam ulice uistinu sigurne?

...pomalo ofucan razgovor o životu u Mostaru i uglavnom crnokronikaškim neprilikama koje taj isti život zatamnjuju. Vjerojatno nije razmišljao kako je tim riječima postavio gotovo savršenu satiru na sigurnosnu situaciju ovoga grada koja je, primjerice, samo protekloga ljeta bila alarmantna. No, koliko su danas ulice uistinu sigurne?

Istina, Mostar se, na svu sreću, ne može stavljati u isti kontekst s gradovima u kojima se svako malo mogu vidjeti obračuni pištoljima i čakijama, ali usporedi li se to alarmantno razdoblje sa sadašnjim, onda bi se možda i moglo pomisliti da su se lokalni huligani i divljaci zavukli u svoje jazbine. Dovoljno da bi se netko u sarkastičnom tonu našalio, te među ona pitanja kao što su: gdje su nestali mostarski umjetnici, gdje je nestala kultura...ubacio i pitanje ''gdje su huligani, zar su vremena i njih dotukla?!''. No, da valja jezik pregrist kad se izgovori neka glupost, bez obzira što je šala, sjetio sam se tek nakon što sam se neku večer uvjerio da ovo nije samo satira koja bi vrijedila za neka vremena prije, nego itekako vrijedi i za danas. Iako huliganski ispadi u posljednje vrijeme ne pune novinske stupce onoliko koliko se to događalo, primjerice, prošlog ljeta, pitanje sigurnosti na mostarskim ulicama, pogotovo na nekim lokacijama ozloglašenim po sukobljavanju divljaka i napadima, je itekako aktualno. Taman kada čovjek pomisli da se svijet malo smirio i da je sigurno izvesti ženu, djecu, djevojku, dečka...u bezazlenu šetnju, nađe se u situaciji gdje se uvjeri kako neka mjesta ipak treba izbjegavati iza nekih sati noći, a možda i dana.

Situacija je sljedeća: U dvorištu nekadašnje Sveučilišne knjižnice odvija se kulturni događaj, u ovom slučaju Shakespeareova ''Oluja'', nekadašnje Lenjinovo šetalište je puno ljudi, od kojih je većina došla pogledati predstavu. Predstava se popuni, a ovi koji nisu našli mjesta šeću parkom, igralištem Stare gimnazije, Španjolskim trgom, i kome bi palo na pamet da bi među toliko opuštenih i neopterećenih ljudi mogao doći u situaciju u kojoj bi mu glava bila u pitanju. Onda iz čista mira iza Stare gimnazije čujete trku nekih deset do petnaest adolescenata koji jure na jednog čovjeka, skoče na njega s leđa, nastane naguravanje, opkoljavanje žrtve koja ne zna isplati li se više borit ili bježat. Pa malo gurne, malo udari, malo se da u bijeg, te ipak nekako izvuče živu i zdravu glavu. Čak je, vidi preokreta, u jednom trenutku rulja divljaka ''brzinom munje'' pobjegla od žrtve. Možda je čovjek izvukao nož, pištolj ili nešto drugo što bi mu poslužilo kao oružje. I sve se to odvija na očevid nekolicine slučajnih prolaznika koji su mogli samo nijemo promatrati što se događa. Tko je ''lud'' da upadne među petnaestero divljaka koji imaju namjeru brutalizirati nasumičnu žrtvu?! S druge strane tko je ''pametan'' da u takvoj situaciji pozove Policiju ili drugu pomoć?

I nakon jedne ovakve scene, čovjek se sjeti sličnih situacija ovoga ljeta, te mu sine na pamet kako huligani ipak nisu nestali. Je li itko igdje čitao o tučama srednjoškolaca protekle Norijade u Mostaru? Je li itko ikada igdje pisao o sumnjivim vozilima koji već redovito prate djevojke koje se vraćaju kući s noćnih izlazaka, ili o pijanim momcima koji uznemiravanju, bilo fizički ili verbalno, prolaznike nakon što dobiju ''super moći'' kada se nalaze u vlastitoj grupi? Ne! Zato što će svatko reći ta takvo što nije toliko frekventno ni intenzivno da bi se označilo kao problem.

Ništa strašno, neki će reći. Čovjek se izvukao. Naravno, uvijek je ''ništa strašno'' dok ne padne glava ili se nešto ozbiljnije ne dogodi. Ali, to smo toliko puta već čuli, zar ne?! Upravo je zbog toga gotovo u potpunosti besmisleno upućivati bilo kakve apele Policiji, gradskim vlastima ili ostalim nadležnim institucijama, jer se nekako čini kako takvi apeli sve češće zvuče kao patetične žalopojke, konstruirane da zaplijene pažnju malog broja ljudi, koji ionako neće ništa poduzeti, samo dok ne izađe novo izdanje novine ili dnevnika u kojima su objavljene. Istina, ne može ni Policija u svakom trenutku biti na svakom mjestu. Zašto bi apelirali obrazovnom sustavu, gdje je izgleda važnija raspodjela političkih stranaka po školskim odborima nego obrazovanje i odgoj onih koji bi jednom trebali biti budućnost. Možda bi jedini učinkovitiji apel bio onaj upućen običnim ljudima da paze kud i s kim se kreću ne samo u sitnim satima, nego čim sunce zađe. Da pokažu svoj građanski otpor sadistima koji izlaze na ulice samo kako bi se iživljavali na nevinim ljudima, te da im pokažu kako u ovom ni bilo kojem drugom gradu nema ni mjesta ni tolerancije za njihove činove. Naravno, ovo nije poziv da se nasilju odgovara s više nasilja. Ali, na kraju krajeve moramo se upitati tko će nas čuvati ako nećemo sami?

Piše: M.Vučina/Pogled.ba