Mostarac Zdenko na rubu života: Teško je, go sam ko lipa, ali hvala Bogu živ sam, treba se dalje boriti

...što si zdrav i nastaviti živjeti i boriti se", kaže skromno Zdenko, dok završava ručak u Pučkoj kuhinji.

Zdenko je jedan od 220 najugroženijih Mostaraca, koji svakodnevno, već pet godina, dolazi u Pučku kuhinju kako bi se prehranio, preživio, jer nema nikakvih primanja, piše Hrvatski Medijski Servis.

Nekad primoran i prosit

"Mene nije stid ništa što je pošteno, nekad sam primoran i prosit, samo smatram da ne valja ukrast, a to je ono što nas društvo danas uči na ovom vremenu", veli.

Zdenko ne radi već 27 godina, dragovoljac je Domovinskog rata, prije rata radio u Sokolu, živio s roditeljima, a kada su oni umrli jedini način da preživi bila je pučka kuhinja. Ponekad, kaže, prodaje nešto na tržnici po cijeli dan pa zaradi, veli, pet maraka. Kaže da je svjestan da nema novca u cijeloj državi i da nije ni čudo što ljudi dižu ruke na sebe, kada ih muka natjera.

Zbog sve teže financijske situacije u cijeloj zemlji, pa tako i u Mostaru sve više njegovih žitelja prisiljeno je odlaziti u „Pučku kuhinju" .Ručak u „Pučkoj kuhinji" mnogima je jedini obrok dnevno.

„S obzizrom na veliku ekonomsku krizu, povećanje broja korisnika, ipak, nije tako alarmantno i drastično", kaže za Hrvatski Medijski Servis direktor „Pučke kuhinje" Franjo Slišković.

Prema podatcima Katoličke crkve, oko 600.000 osoba u BiH, jednoj od najsiromašnijih zemlja u Europi, živi ispod granice siromaštva.. Svi veći gradovi u BiH imaju Pučke kuhinje, zahvaljujući kojima najsiromašniji uspijevaju preživjeti. Pučku kuhinju u "gradu na Neretvi" financira mostarska gradska uprava, a donacijama pomažu i javna poduzeća i pojedinci.

Samo jedan obrok dnevno

No, zbog, nedostatnih sredstava Pučka kuhinja u Mostaru nije svojim korisnicima u mogućnosti osigurati više od jednog obroka dnevno.

„Problemi s kojim se susrećemo je stalni rast cijena, nedostatak novčanih sredstava koji se nadomjesti s donacijama što ih prikupimo i na taj način finkcioniramo.

Imamo obvezu dati jedan obrok dnevno, a sad ako to krpimo otežano možete misliti što bi bilo kada bi bilo više korisnika. To je trenutno odluka Grada i po njoj postupamo. Nadamo se da će biti bolje", kaže Slišković za HMS.

Mnoge je stid što su ih teške životne okolnosti natjerale da moraju živjeti od tuđe milostinje i donacija, pa nisu bili odveć raspoloženi za razgovor.

Asja je u ratu izgubila muža. Bio je deminer. Nije uspjela ostvariti nikakva primanja kao udovica.

Brine o sestri

„Svaki dan dolazim ovdje, jer svojih primanja nemam, ali brinem se o sestri koja je invalid pa živimo od njene indvalidnine, što ostane. Mnogo mi je teško što nisam mogla upisati kćerku na fakultet, željela je ići na FIT, ali nisam imala sredstava školovati je, povjerila nam se Asja.

Prije je, veli, socijalno davalo 40 maraka, sada su, kaže, i to ukinuli. No, sretna je što postoji javna kuhinja.

 

" Omogućuje nam minimum ali smo zahvalni i na tome što nismo gladni. Sve je više siromašnih građana pa i beskućnika. Ja eto imam bar krov nad glavom", zadovoljno će Asja.

Teško joj zbog sinova

Ručati u Pučku kuhinju došla je i Milena, samohrana majka dvojice sinova, djelimični invalid i bez ikakvih primanja već 20 godina, odkad je i na Zavodu za zapošljavanje.

„Nije me stid dolaziti ovdje, jer nismo mi krivi što su nas društvo i politika prisilili na ovo. Imam dva sina i teško je kada im ne možeš kako majka pomoći financijski", veli Milena.

Djelatnici Pučke kuhinje zbližili su se s korisnicima, suosjećajući s njihovim životnim nevoljama, pa su svi, vele, kao jedna obitelj. Svaki dan im naprave po dva različita jela tako da mogu izabrati što će jesti. Kući kažu ponesu salame i jedan kruh jer, samo jedan obrok dnevno su u mogućnosti im priušti./G. Krišto/ HMS/