Mostar: Pet dana mrtav ležao ulični vagač ljudi

Mostar, mrtvac
Čudno mi je bilo da ga nema već nekoliko dana. Kucala sam na vrata, ali ništa, a vidim da je zaključano. Susjeda i ja smo najposlije pozvale policiju, koja je otvorila vrata, a od neugodnog mirisa se nije moglo ostati. Muka mi je kad se sjetim tijela u truležnoj fazi. Strašno, slika mi njegova izlazi na oči. Bio je dobar susjed, nikada se ni s kim nije svađao, niti ružno govorio. Bio je u nekom svom svijetu, povučen, prepušten sudbini koja ga je zadesila. Nije imao prijatelje, a ni obitelj. Njemu smo svi bili takvi. Na žalost, imao je visok tlak, a nedavno je preživio i moždani udar, ispričala je novinarima stanovnica prizemnog kolektivnog smješta u mostarskom naselju Sjeverni logor. U policiji navode kako nisu našli tragove bilo kakvog nasilja pa sve upućuje da je prirodno umro.

Tako se nakon najmanje pet dana otkrila smrt 65-godišnjeg Zlatka Šehovića, kojega mnogi Mostarci pamte po njegovu neobičnu poslu - vaganju ljudi. Kao jedinog vagača ljudi u Mostaru su ga često i viđali u središtu grada, kako sjedi na Korzu, pored Španjolskog trga ili malo niže, na nogostupu pored hotela "Bristol" te poziva na vagu za skromnih deset feninga.

- Više nisam sposoban raditi teške poslove. Došao sam na ideju vagati ljude u gradu kako bih osigurao osnovne potrepštine za život. Ne mogu se pohvaliti, a niti požaliti. Pokušavam se snaći kako znam i umijem. Na neki način moram preživjeti. Nema posla. Nekada se može dobro zaraditi, ali kad je loše vrijeme, to nije moguće. Tada nema ni ljudi koji bi se htjeli izvagati. U tim danima nemam radi čega niti izlaziti na ulicu. Iako mi mnogi za jedno vaganje često daju i više od zadane cijene, postoje i oni koji nemaju niti toliko. Ima ljudi koji nemaju novca za platiti i takve nikada ne odbijem. Njih važem besplatno. Živim kao i svatko. Nije lako, ali se borim i zaradim. Kada imaš samo onoliko da osiguraš osnovne životne potrebe, a to je da imaš krov nad glavom i što pojesti, pa ti i ne ostane ni za kakve luksuze, onda shvatiš kako ti je za sreću potrebno malo. Od svega je najvažnije da sam ipak donekle zdrav i sretan. Sve ostalo se može nekako podnijeti, govorio je svojevremeno dostojanstveno Zlatko, koji je u mladosti bio iznimno talentirani nogometaš. Kako navode njegovi poznanici, završio je Četvrtu osnovnu školu, a potom Učiteljsku gimnaziju. Nakon toga se zaposlio kao vozač u Autoprijevozu gdje je 15 godina radio, sve do rata, kada je i teško ranjen u nogu. Bio je 90-postotni invalid, ali mu je invalidnina prije nekoliko godina ukinuta. I baš kad je dočekao dugo očekivanu starosnu mirovinu, umro je.

Vecernji.ba