Mostar je podjeljen u dva navijačka tabora kada igraju Hrvatska i BiH

Nogomet u modernom vremenu je zauzeo veoma značajno mjesto u sportu. Nema nijedan kutak na zemaljskoj kugli gdje mladež ne igra nogomet. Razlog je jednostavan. Oprema je relativno jeftina. Trebate loptu, a za gol možete postaviti dva kamena. Naravno, treba vam i neka ravna površina. Tako sam igrao nogomet kada sam bio dječak. Nije bio potreban ni adidas ni puma patike. Igrali smo nogomet bosonogi! I bilo nam je lijepo. Nitko se nije tukao!

Sadašnji pristup igranju nogometa je malo drugačiji nego kad sam bio dječak. U Europi je to ipak prilično isto. Uvijek su igrali u kopačkama. Sjećam se onoga vremena, mislim da je bila 1958. kad je nacionalni tim Gane išao na turnir u Veliku Britaniju. Igrači iz Gane su igrali bosonogi, a njihovi protivnici, razni engleski klubovi imali su kopačke. U jednoj utakmici Gana je izgubila 1:12. Ganski nacionalni nogometni tim rada nije zabilježio nijednu pobjedu protiv klubova iz Velike Britanije. Od tada je razvoj nogometa kao spoer u Gani otišao daleko. Sada je prosto nemoguće da jedan klub pobijedi neki nacionalni tim 12:1. Popularnost nogometa u svim zemljama svijeta je poznata. U vrijeme kada sam igrao nogomet, najviše sam bio vratar. Zadnji put sam igrao nogomet u selu kod Jajca. U jednom trenutku sam promašio loptu, a rezultat toga poteza je nateklina lijevog koljena koji me i danas prati u životu. Zbog popularnosti koju uživa nogomet kao sport broj jedan u svijetu, ima status od opće važnosti za društvo. Nogomet je možda jedini sport koji može izazvati nacionalni osjećaj u smislu euforije ili negativne propasti. U tim trenucima može doći do tragedija, nekad malih, ali nekada i ogromnih razmjera.

Posjetit ćemo se nekih od njih. U mojoj rodnoj Gani, u glavnom gradu Accri, održana je nogometna utakmica u svibnju. Navijači se nisu složiti s jednom odlukom suca, pa su počeli bacati na travnjak plastične sjedalice. Policija, da bi suzbila bijes navijača, bacila je suzavac među navijače. Rezultat toga je stampedo prema vratima koja su na nesreću bila zatvorena. Čak 126 osoba je poginulo. Slične stvari su se događale u cijelom svijetu. Možda su okolnosti bile drugačije, ali je rezultat uvijek bio gubitak života navijača. U listopadu 1996. na stadionu u Gvatemala Cityju igrali su Gvatemala i Kostarika. Poginula su 84, a 150 navijača je ozlijeđeno. U travnju 1989. na stadionu Hillsborough u Sheffieldu u Velikoj Britaniji na utakmici između Liverpoola i Nottingham Forresta poginulo je 96 ljudi, a ozlijeđeno je 200. I svibnju 1964. u kvalifikacijama za Olimpijske igre između Perua i Argentine u Limi, gledatelji se nisu složili s odlukom suca koji nije priznao pogodak. Nastali su neredi, poginulo je 318 osoba, a 500 ih je ozlijeđeno. Najveća tragedija do sada se dogodila u srpnju 1969. na kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo između El Salvadora i Hondurasa. U produžecima igrač Salvadora je postigao gol, njegova reprezentacija je pobijedila rezultatom 3:2. U neredima koji su nastali nakon utakmice vojska El Salvadora je ušla na teritorij Hondurasa. U sukobima je izgubljeno 2500 života, a oko 6000 ih je ozlijeđeno. Kod nas se dogodilo da je čovjek smrtno nastradao u Širokom Brijegu zbog nemira uoči nogometne utakmice. Svi ovi primjeri i broj žrtava na raznim nogometnim stadionima ukazuju na to da iako je nogomet sport može biti destabilizirajući čimbenik u društvu umjesto čimbenika koji spaja.

Svjedoci smo toga i u Mostaru gdje se angažira veliki broj policajaca za skoro svaku utakmicu kako bi se spriječili neredi. Grad je podijeljen i u dva navijačka tabora kada igraju Hrvatska i BiH. Goruće pitanje je što učiniti da nam stadioni budu sigurni za gledatelje i navijače. Pandorina kutija mržnje koja je otvorena prošlim ratom i dalje ostaje otvorena i ne da se zatvoriti. Pitanje je kako ju možemo zatvoriti i donijeti zauvijek mir na stadionima. Odgovor kako to učiniti možemo pogledati u povijesti nogometa u Velikoj Britaniji. Veoma dugo su navijači Engleske harali Europom. Svi su se plašili kada bi znali da dolaze. Navijački neredi na utakmicama gdje su Englezi igrali u gostima postali su poznati i omraženi.

Engleski navijači su često zatvarani zbog nereda. Na vrhuncu toga nastupila je predsjednica vlade Velike Britanije Margareth Thacher. Pod njenom vladavinom se uvode strože kazne za sve huligane. Bila su zabranjena putovanje izvan zemlje za vrijeme utakmica. Morali su se javljati policiji, oduzimane su im putovnice, a bio im je zabranjen ulaz na domaće stadione. Ove oštre mjere su imale izuzetan učinak. Trenutačno je nestalo tučnjave na stadionima. Danas kada gledate njihove utakmice možete vidjeti i čuti pjesmu i pljeskanje. Nema nereda. Kod nas nema nereda kao prije vremena Thacher u Britaniji, ali iz njezinog primjera možemo izvući pouke kako iskorijeniti nerede koji se povremeno događaju.

Margareth Thacher nam je pokazala kako je moguće suzbiti negativnu navijačku strast. Na nama je da prosudimo i promijenimo ono što će kod nas biti prihvatljivo. Ipak, u BiH su drugačiji uvjeti. Nedavni ratni sukob je ostavio ožiljke, nepovjerenje, sumnje, čak i mržnju među narodima ovoga društva. Liječenje ovoga stanja iziskuje vrijeme, a njega nemamo puno. Za svaku bolest postoji mogućnost da prijeđe u kronično stanje. Tada ju je gotovo nemoguće izliječiti. Sada kada smo se uspjeli plasirati na Svjetsko prvenstvo u Brazil, koristim ovu priliku da čestitam izborniku i igračima na povijesnom uspjehu i želim im puno uspjeha. Naše društvo je podijeljeno. Ali, gdje to nije podijeljeno? Na našim je vođama da odrede smjer kojim će ići naša zemlja.

I ja bih često volio otići u smjeru stadiona i pogledati neku dobru utakmicu. Ali ne smijem. Strah me nereda, strah me mržnje koja se nekada nalazi na tim tribinama, a koju treba iskorijeniti. I nisam jedini. Mnogi moje kolege isto tako govore i imaju isti taj osjećaj. Upravo sada kada pišem ovaj tekst na TV-u je prijenos utakmice Liverpool i West Bromwich Albion. Liverpool vodi 4:1. Ozračje na stadionu je nešto što bi svatko tko voli nogomet volio vidjeti i uživati. Svi navijači nagrađuju svaki dobar potez, ili gol pljeskom i pjesmom. A nekada je na istim mjestima bilo ratno stanje umjesto sadašnjih pjesama!

Piše: dr. Ben Markin / Večernji list