Mostar: Dragan Šunjić osuđen bez optužbe!

...u zatvoru nalazi već 8 godina i 8 mjeseci, i danas tvrdi kako je nevin te je u razgovoru za Dnevni list iznio niz kontradiktornosti koje su obilježile čitav sudski proces protiv njega.

Neispričana priča

Šunjić tvrdi da je nečuvenim pravnim presedanom osuđen za djela za koja nikada nije ni optužen, za što nam je tijekom razgovora u mostarskom zatvoru prezentirao niz dokumenata.
- Iako sam neoborivim dokazima, dokumentima i tvrdnjama dokazao da nisam odgovoran za točke optužnice koje mi se stavljaju na teret, Sud me je, po drugostupanjskoj presudi, osudio na 16 godina zatvora, napominje Šunjić.
Nikada nije imao novca za angažiranje odvjetnika pa su ga branili odvjetnici po službenoj dužnosti. Njegova strana priče nikada nigdje nije objavljena jer nitko iz medija niti iz javnog života nikada nije pokazao zanimanje niti interes za riječi obrane.
- Dokazima koji su dokumentirani dokazao sam svoju nevinost i oborio točke optužnice. Umjesto da me se oslobodi, Sud me je pravnim presedanom osudio za djela koja ne stoje u optužnici!, kategorički tvrdi Šunjić.
Redakcija Dnevnog lista je u posjedu dokumenata optužnice i sudske presude iz kojih se jasno vidi niz kontradiktornosti na koje Šunjić već godinama ukazuje. No, u listopadu prošle godine Ustavni sud BiH odbio je njegovu žalbu te se Šunjić odlučio žaliti Sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Žalbu priprema sam, bez pravne pomoći, jer nema novca platiti odvjetnika.

Što je kontradiktorno?

Šunjić ukazuje na činjenicu da je, iako je bio samo vojnik, osuđen da je bio časnik, premda nikada nigdje nije dokazano da je imao bilo kakav veći čin ili funkciju. Šunjić je prema prvostupanjskoj presudi osuđen na 21 godinu zatvora da bi u drugostupanjskoj presudi kazna smanjenja na 16 godina. No, upozorava Šunjić, upravo u drugostupanjskoj presudi su se pojavile stavke za koje ga Tužiteljstvo nikada nije teretilo niti je ičim dokazalo ono za što ga je Sud BiH osudio.
Najveći grijeh koji se Šunjiću prema prvoj optužnici stavljao na teret je ubojstvo Enesa Nurke. Dvojica svjedoka, od kojih je jedan bio zaštićen, u sudskom procesu tvrdili su da su bili očevici hladnokrvnog ubojstva. Oni su na sudu svjedočili da je Šunjić Enesa Nurku usmrtio s tri hica, jedan u lice, a dva u prsa. Sud, na Šunjićevo inzistiranje, nikada nije mogao utvrditi da je Enes Nurko ikada postojao ili da je njegovo tijelo poput svih tijela na tome području ekshumirano 1994. godine. Ispostavilo se da je Enes Nurko izmišljena osoba koja nikada nije zavedena niti u knjigu rođenih, niti u knjigu umrlih, niti ga je ikada itko prijavio u registar nestalih.
- Oslobođen sam za odgovornost ubojstva Enesa Nurke, ali sam mimo ijedne točke iz optužnice u drugostupanjskoj presudi Suda osuđen da sam odgovoran za ubojstvo nepoznate osobe koju je optužnica imenovala kao Enesa Nurku, a čiji identitet nije utvrđen, govori Šunjić.
To je prva u nizu točaka za koje je Šunjić osuđen premda se, prema optužnici, za to ne tereti.
Optužnica je Šunjića teretila za razdoblje od kolovoza 1993. do ožujka 1994.
- Iako to ne stoji u optužnici, Sud me je osudio da sam odgovoran za smrt i mučenje Mustafe Čilića i Rasima Lulić koji su, prema svim raspoloživim dokazima iz optužnice, nastradali u srpnju 1993., dakle, prije nego što sam se prema optužnici uopće nalazio u logoru u Vojnom, ističe Šunjić.
- Mene je prvostupanjsko vijeće Suda BiH oslobodilo od odgovornosti za njihovu smrt. Drugostupanjski sud mi je bez ikakvog razloga to stavio na teret čime je izravno prekršen zakon prema kojemu Žalbeni sud ispituje presudu u onome dijelu u kojemu se ona pobija žalbom. S obzirom da me Tužiteljstvo nije teretilo za smrt te dvojice zatvorenika, a da me je prvostupanjsko vijeće oslobodilo od odgovornosti za njihovu smrt, nitko se nije žalio na odluku prvostupanjskog vijeća za ovo kazneno djelo. Uz to, sud me je mimo navoda iz optužnice osudio i kao zapovjednika logora Vojno iako me je optužnica teretila samo kao zamjenika zapovjednika što je opet pravni presedan i samovolja Žalbenog suda, govori Šunjić dok svaku svoju tvrdnju potkrjepljuje dokumentima iz sudskog procesa.
- Znate kakva je to diskriminacija da te Tužiteljstvo ne optužuje, a da te Sud bez ikakvih izvedenih novih dokaza osudi?! Nisam imao nikakve mogućnosti izvoditi svoju obranu na te okolnosti jer sam smatrao da je to nepotrebno. I na kraju, presuda ispadne takva da sam ja kriv za smrt tih ljudi, pojašnjava Šunjić.

Krivotvoreni dokumenti?

Njega optužnica, između ostalog, tereti da je kao časnik u svojstvu dozapovjednika logora Vojno odgovoran za ubijanje, premlaćivanje i seksualno zlostavljanje zarobljenika. Šunjić je uzalud nastojao dokazati da nikada nije bio ništa više od običnog vojnika, što je vidljivo i iz njegove vojne knjižice.
Jedini dokaz koji je Sud ponudio da bi dokazao da je Šunjić bio dozapovjednik logora su dva kopirana dokumenta iz kolovoza i rujna 1993. u čijem potpisu je naveden "dozapovjednik Dragan Šunjić".
Sudski vještak, grafolog Esad Bilić, u svome vještačenju oba ta dokumenta ocijenio je neprimjerenom kopijom koje se ne mogu uzeti u spis kao dokaz. I pored toga, Sud je to učinio.
- Dokumenti su vještačeni na moj zahtjev jer sam znao da su lažni što je i dokazano. To uopće nije moj rukopis. Iako su ta dva potpisa prema datumima nastala u rasponu od svega 16 dana, iz aviona je vidljivo da ih nije potpisala ista ruka, tvrdi Šunjić.
I pored toga, Sud je ta dva dokumenta koja je vještak ocijenio neprimjerenima uvrstio u sudske spise. Osim toga, također, suprotno optužnici koja je Šunjića teretila kao dozapovjednika, Sud ga je još jednom osudio za ono za što nije bio optužen, a to je da je bio zapovjednik zatvora.
Kontradiktornostima tu nije kraj. Naime, zaštićeni svjedok ‘A.F.' je u svome svjedočenju tvrdio da ga je Šunjić 16. ožujka 1993. tukao i maltretirao u zatvoru u Vojnom. Šunjić je par dana prije toga datuma zbog problema u Vojnoj policiji bio priveden u zatvor u Ljubuškom gdje se nalazio od 9. do 21. ožujka. Sud nije prihvatio Šunjićeve tvrdnje i dokumentirane dokaze da se u tome razdoblju nalazio u Ljubuškom. I taj Šunjićev dokaz Sud BiH je ocijenio manjkavim.
Također, niti jedna svjedokinja u svome iskazu Šunjića nije optužila za silovanje. Ipak je osuđen za sva zlodjela koja su se dogodila u logoru jer mu se sudilo po zapovjednoj odgovornosti koja je utvrđena temeljem dokumenata koje je sudski vještak ocijenio krivotvorinama.

Pravno nasilje

Njemu se stavlja na teret da je mogao, a nije spriječio sva događanja u logoru. Između ostalog, u optužnici protiv Šunjića stoji da je zatvarao i uhićivao Bošnjake, premda tijekom cijelog postupka nitko od svjedoka svojim iskazima to nije potvrdio.
Šunjićeva obrana je sudu ponudila CD snimku do koje je došla u posjed kroz istragu kao bitan dokaz u postupku. CD je odbačen uz obrazloženje da snimka nije autentična.
- Fotokopirani dokumenti Tužiteljstva za koje je sudski vještak kazao da ne mogu biti dokaz Sudu su autentični, a CD snimka obrane nije autentična, kaže Šunjić.
Šunjić je na početku rata imao 19 godina. U njegovoj vojnoj knjižici stoji da je bio običan vojnik.
- I pored čvrstih dokaza sud je svaki moj dokaz ocijenio manjkavim dok su se drugi dokazi koji su bili protiv mene, a pravno su potpuno neutemeljeni, uvrštavali u sudske spise, kaže Šunjić.
Odvjetnici po službenoj dužnosti nisu uložili napor kako bi dokazali da je čist od velike većine djela koje mu se stavljaju na teret.
- Država BiH je u našem predmetu izvršila pravno nasilje na više načina. U našem slučaju je primijenjen retroaktivni Kazneni zakon BiH iz 2003. dok se većini osuđenika za ratni zločin sudi prema starom jugoslavenskom zakonu koji je u kaznama blaži od novog. Taj stari zakon se primjenjuje kada se sudi Bošnjacima nad njihovim zločinima nad druga dva naroda. Cijeli postupak protiv mene i trojice mojih suoptuženika je imao pozadinu bošnjačke politike, kaže Šunjić.
Ono što je ostalo upečatljivo tijekom našega razgovora bio je njegov odgovor na upit za koliko vremena će, zbog dobrog vladanja, moći koristiti zatvorske pogodnosti mjesečnog odlaska kući na vikend.
- Nikada ja to neću zatražiti. U tome slučaju bih morao na neki način priznati presudu. Radije ću biti ovdje nego to uraditi, kazao je Šunjić.

Ostavljen od ‘hrvatske politike', bez ičije pomoći prema Strasbourgu

Cijeli slučaj Dragana Šunjića je kroz medije prošao tiho i neopaženo. Da je hrvatska politika pomogla Šunjiću na način da mu se osigura kvalitetan odvjetnik, danas bi, Šunjić vjerojatno bio slobodan čovjek. Da se o tome više pisalo i da je javnost bila upoznata s pravim stanjem stvari, Šunjić danas vjerojatno ne bi morao sam i bez ičije pomoći sastavljati žalbu za sud u Strasbourgu koji je ostao njegova jedina nada.
I pored dugih zatvorskih godina, Šunjić ne ostavlja dojam slomljene i razočarane osobe. U dvosatnom razgovoru s njim on se otkriva kao čovjek koji još uvijek vjeruje da će svijetu dokazati da nikada nije ni ubio ni silovao ni naredio ili bio odgovoran za takvo što.
- Ne priznajem presudu i nikada i neću. Poštujem pravila zatvora u kojemu se nalazim, ali nikada u životu, makar me osudili na 40 godina, neću priznati da sam učinio ono što nisam, poručuje Šunjić