Marin Topić: Nad Hrvatima u BiH je izvršen čisti kulturocid

Vrhunski umjetnik, arhitekt, sportaš, buntovnik ne može izgovoriti ni jednu da nema težinu. Jer kako sam kaže, prije bi umro nego ne rekao što misli. Jednostavno rečeno, jedna od rijetkih javnih osoba iz Mostara koja ne može biti dosadna, kao što je ovaj grad danas postao. A to i sam kaže. Mostar je danas jednostavno dosadan. Ali ipak, kako ističe, bolje biti dosadan nego biti na CNN-u zbog prolivene krvi. Topić u intervjuu za Pogled.ba, između ostalog, govori o životu u Mostaru, političkoj situaciji, svojim poznatim sugrađanima te otkriva svoju namjeru da se u skoroj budućnosti aktivnije počne baviti politikom.

Što ovih dana radi Marin Topić?

Slikam, kao i obično. Nakon što ustanem, ujutro odem na kavu i pročitam sve novine. Oko jedanaest se vraćam kući i slikam sve do osam sati navečer. Tema koju slikam je Neretva. Ona je najljepša na svijetu. Svaki treći dan odem malo na plivanje, to mi je postao neki bioritam.

Znači vodite zdrav život?

Ovo što radim je težak posao. Deset sati sjediti na jednome mjestu i slikati je naporno. I za leđa i za psihu. Uvijek sam se bavio sportom. Sad imam 53 godine pa mi je malo teže. Nogomet sam prestao igrati prije deset godina. Inače igram košarku, ali sad je zima pa ovih dana i nisam baš. Najlakše mi je sad plivati, ići u saunu i hodati. Prije je bilo velikih mostarskih krugova. Bili bi dugi po četiri kilometra. To su bili zdravi krugovi. A sada izgleda da je veća hodna linija jednoga vratara u hokeju nego građana Mostara. Napraviš krug za pet minuta.

Kakav je život u Mostaru?

Tužan! Teško se može reći da je to život. Kao građanin ovoga grada ne odlučuješ ni o čemu. Ne odlučuješ ni o ustroju grada, ni o tomu kako treba izgledati, niti se pita za tvoju političku volju. I sad, s obzirom da mi rođeni Mostarci volimo Mostar kakav god bio, jednostavno u njemu vegetiramo. Ne može se reći da živimo.

Možete li napraviti usporedbu između nekadašnjeg i današnjeg Mostara?

Ogromna je razlika. Mostar je nekada bio središte regije. U Mostaru je gravitiralo sve od Bileće pa do Livna. Tada se Mostar i razvijao i disao je punim plućima. Ali, tada je nedostajala ljudska sloboda, jer smo mi živjeli u komunističkom sustavu i nisu bila zajamčena individualna i ljudska prava. Ali, nekome to nije smetalo. Meni je smetalo, dok je drugima odgovaralo. Oni uvijek žale za tim Mostarom. Žalim i ja nekad, jer je čak i kao takav puno bolji nego današnji. Ovo je podijeljen grad koji nema statut po volji građana, nema institucije koje su ga činile regionalnim središtem. Jedino što je pozitivno u posljednjih 20 godina, i zato skidam kapu, jeste Sveučilišna klinička bolnica. To je nešto veličanstveno. Skidam kapu i za rad oba sveučilišta, i Sveučilišta u Mostaru i Univerziteta Džemala Bijedića. Mostar je studentski grad i po tom pitanju se dosta radi. Međutim, nedostaje onaj drugi korak. Što nakon toga? Ne razmišlja se uopće o budućnosti.

Ovaj grad je nekad slovio kao jedan od najljepših u bivšoj državi. Bio je kulturno, sportsko, industrijsko... središte. Po čemu je poznat danas? Koje mu je glavno obilježje?

Posljednjih pet godina je poznat po Gospi Međugorskoj. Zbog Međugorja ljudi i dolaze u Mostar. Zatim po Starom mostu i po Zrinjskom. To je ono po čemu je poznat, barem u posljednjih pet godina. Malo je postao dosadan grad, ali bolje biti dosadan nego biti na CNN-u zbog nemira.

Koliko je Mostar podijeljen, koliko ujedinjen?

Mostar je 100 posto podijeljen grad. Samo tu podjelu treba učiniti funkcionalnom. Kad je Mostar bio podijeljen na šest općina, imao je stotinu kranova. Kad je netko umjetno ujedinio grad i ukinuo lokalne samouprave Bošnjacima i Hrvatima, nemamo nijednog krana. Svi kranovi su prešli u Sarajevo. Napravljeno je stanje koje je deset puta gore od podjele. Podjela je najnormalnija stvar, samo je treba učiniti funkcionalnom. To je rješenje za čitavu BiH. I amebe se podjelom razmnožavaju, to je osnovni smisao. Ali ako ste podijeljeni, to ne znači da se mrzite. Nije samo Mostar podijeljen, nego i čitava BiH. Mostar je samo najbliži prostor koji je podijeljen. Svaki milimetar BiH, a i bivše Jugoslavije je podijeljen.

Poznato je da ste politički osviještena osoba. Namjeravate li se uskoro aktivnije početi baviti politikom?

Apsolutno namjeravam. Citirat ću velikog hrvatskog čovjeka i intelektualca Vladu Gotovca. On je rekao da ne može biti slobodan ako njegov narod nije slobodan. Na mom narodu u BiH u posljednjih deset godina izvršen je čisti kulturocid. Taj kulturocid se vrši uz blagoslov političkog Zagreba i Sarajeva. Fino ću to reći argumentirano. Ovdje je bio veliki rat. Završetak rata je potpisan u Daytonu. Ali kad si potpisao završetak rata, potpisao si pod kojim uvjetima. Hrvatski narod je većinski u pet županija, a umjesto da postoje ministarstva kulture, sporta, obrazovanja i znanosti na razini županija, jedno je napravljeno na razini Federacije i dano Bošnjacima u ruke. A uvijek treba razlikovati narod od politike toga naroda. Ali Hrvatima nisu dali da vode svoju kulturnu, obrazovnu, sportsku politiku i bilo kakvu politiku koja je nadgradnja jednog naroda. Hrvatima u BiH je zabranjeno da pišu o sebi knjige, pjesme, dramske komade, filmove, da imaju svoje televizije. Jednostavno se moram aktivirati. Ja sam arhitekt i izvanredno se razumijem u probleme urbanizma. Djelovao sam u medijima. Umjetnik sam i izvanredno poznajem stanje u kulturi. To su segmenti kojima se namjeravam baviti.

Na kojoj razini vlasti?

Na razini federalne jedinice. Jer Hrvati, ako u ovoj godini ne dobiju svoju federalnu jedinicu, u iduće četiri godine će nestati.

Poznati ste kao čovjek koji "nema dlake na jeziku". Je li Vam to u životu više pomoglo ili odnemoglo?

U financijskom i materijalnom smislu mi je totalno odnemoglo. Ali, umro bih kad ne bih rekao ono što mislim. Pa više bih mogao pod vodom biti nego nešto prešutjeti. Ma nema šanse. Pogotovo ako je nepravda. Život je prekratak da bi se živjela laž.

Biste li savjetovali nekomu da ide uz dlaku iako će mu to odnemoći ili da šuti kako bi mu bilo dobro?

Fino bih mu rekao jednu stvar velikoga hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. Čovjek počinje umirati kad u svoje ideale prestane vjerovati. Čovjek ne živi samo od kruha, nego od svake riječi koja dolazi iz Božjih usta. Ako izgubiš Njega u sebi, počinješ umirati, i biološki i duhovno.

Kako komentirate mlade naraštaje? Ima li Mostar svijetlu budućnost?

Apsolutno ima! Mlađi naraštaji su barem tri puta pametniji od nas. Imaju stotinu puta više informacija nego što smo mi imali. Samo što od viška informacija treba izvući suštinu. I trebaju slušati mudre starije ljude.

Ukratko nam kažite što mislite o nekoliko poznatih Mostarki i Mostaraca. Pa da krenemo...

 

Nada Dalipagić...

Ona je jedna svjetska dama. Biser Mostara. Što je Cvijeta Zuzorić bila za Dubrovnik, to je Nada Dalipagić za Mostar. Za one koji ne znaju tko je Cvijeta Zuzorić, ona je bila pokretač čitave kulture u Dubrovniku.

Ljubo Bešlić...

Ljubo Bešlić?...Alias Marko Polo. Samo za razliku od Marka Pola koji je u Kini bio 15 godina, Bešlić je u Kini bio 15 dana. Svaki grad ima svoga gradonačelnika, a mi imamo ministra vanjskih poslova grada koji je više u avionu nego što je u gradu.

Blaž Slišković...

To je vrhunski igrač. Ja sam u mladim danima igrao s njim. Za mene, on je najjači nogometaš što se ikad rodio. Kao trener, također je izvanredan. Prekrasan čovjek koji je zadržao dječje srce i dušu. On nema zle energije. I kao takav uvijek nadrlja u materijalnom svijetu. On je blago Mostara.

Mia Martina Barbarić...

Također, genijalna djevojka. Izvanredna pjevačica i intelektualac. Ona je svjetska cura.

Ima jedna krilatica koja kaže: "Težak je život nas umjetnika". Koliko je težak?

Život je težak samo ako ne živiš ono što voliš. Materijalno je prolazno, isto kao i tijelo. Duh je vječan. Umjetnost nije relativna, ona je relevantna. Ako si napravio umjetničko djelo, ono će sijati istim sjajem i za tisuću godina. To je najljepši dar koji je Bog dao čovjeku. Tu smo najsličniji bogovima.

 

Razgovarao: Marin Vučina/pogled.ba