Intervju: Žarko Vlaho, legendarni ugostitelj koji je dnevno prodavao po 1500 bureka

Šezdesetih godina je otvorio 'Tri platana', što je tad bio prvi privatni restoran. Na njemu je u startu zaradio ogroman novac.

Ubrzo se prebacio i na građevinu, pa imao tvrtke po Njemačkoj, Austriji, gradio diljem Europe. U Mostaru je vozio i prvi BMW, davne 1970. godine, a nešto kasnije otvorio je i čuveni restoran 'Kod Vlahe' koji se nalazio uz samu Neretvu.

O svemu tome pomalo Dnevni list je porazgovarao sa živom legendom Mostara. Kavu smo popili u Gradskoj kavani na Rondou, u koju već godinama redovito svraća i sa svojim društvom provodi jutarnje sate. Nakon kraćeg upoznavanja Vlaho započinje svoju priču.

- Moj 'dedo' je dobio novac od brata iz Amerike i 1920. je kupio kuću, koju je kasnije izdao pod kiriju Mari Džidić. Ona je bila udovica i imala je dva sina, Vinka i Zdravka, i kćerku. Nju je nakon povratka iz Amerike, 'dedin' brat odmah oženio. Tu su držali gostionu do 1946. - 1947. godine, sve do kad su se mogle držati privatne radnje. Onda je nastala zabrana. Objekt je uzurpirala država i u njemu je tih godina bio neki dječji restoran. Sve je to propalo. I 1964. godine izlazi zakon koji je omogućio otvaranje privatnih ugostiteljskih objekata. Odmah potom moja žena je položila ispit za vođenje ugostiteljske radnje, i mi smo 1965. otvorili u to vrijeme 'pristojan' restoran 'Tri platana'. A ja sam imao dosta novca radeći na više mjesta i sve sam uložio u objekt.

Posao je odlično krenuo, 'nije se moglo ostati'. Po sto ljudi bi dolazilo na doručak. Isto tako je sve puno bilo i za ručak i večeru, prisjeća se Vlaho, vlasnik prvog restorana u Mostaru u to vrijeme. Nakon njega je na Lučkom mostu restoran otvorio Slavka Konjevod, a kasnije je otvoren i jedan restoran u Starom gradu.

Vlaho je rođen 1936. godine u Velikom Ograđeniku kod Čitluka. Kao dječak je za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao 'dedi' radeći 1942. - 1943. u gostionici. Nakon toga slijedi bombardiranje grada, pa su morali napustiti Mostar. Pobjegli su u Ograđenik, a Vlaho je u susjednom Čerinu završio osnovnu školu. Kasnije nižu gimnaziju završava u Mostaru, počinje se baviti građevinom, radi na više mjesta, a 1965. otvara restoran 'Tri platana'...

- Cijeli je Mostar te godine pričao o restoranu. To je bilo nešto novo u to vrijeme. Sedmero-osmero janjaca se dnevno okretalo. Nikad ni gram mesa nije ostao. Imao sam stalne mušterije, privremene, turiste, sve je bilo puno, govori Vlaho. Kako mu je posao odlično išao, ubrzo je postao i jedan od najbogatijih ljudi u Mostaru. Paralelno te godine otvara i veliku građevinsku tvrtku, s kojom je radio diljem bivše Jugoslavije. Godine 1970. kupio je prvi novog BMW-a u Mostaru. Kako mu je posao 'cvjetao', ubrzo kupuje i veliku kuću na Rondou s dva trosobna stana, u kojoj i danas živi sa suprugom Mirom. U Njemačku odlazi 1972., gdje širi svoj posao s građevinom i otvara veliku tvrtku zajedno s Narcisom Mehmedbašićem.

- I to je odlično išlo. Za godinu dana smo se toliko raširili da smo imali 300 - 400 radnika. Ubrzo sam otvorio tvrtku i u Beču, s kojom smo radili po Švicarskoj, Belgiji, Rusiji... Kako je sve odlično radilo, otvorio sam još jedan restoran u Mostaru, onako za dnevne potrebe, koji se zvao 'Kod Vlahe'. Ustvari, to je bila neka kombinacija 'aščinice' i gostione. Imao sam i veliku terasu od 250 - 300 mjesta. Uvijek je sve bilo puno. Radilo je 25 ljudi. Fenomenalno je radilo, nisam mogao 'osvojiti od posla', čak je po nekoliko puta više zarađivao od 'Tri platana'. Dnevno sam prodavao po 1500 bureka.

Sve je dobro išlo do početka rata. Tad je restoran opljačkan, porušen. A kako sam ja na početku rata bio u Beču, morao sam se vratiti u Mostar. Sin Dino mi je bio zarobljen i trudio sam se spasiti obitelj. Nekako je sve uspjelo. Ostali smo svi živi. Dino je ubrzo dobio vizu i otišao za SAD, gdje u Los Angelesu radi kao liječnik. Drugi sin Nino živi ovdje u Mostaru i vlasnik je jedne privatne tvrtke. Isto tako, imam i četvero unučadi: Filipa, Ninu, Majkla i Srnu. Svi dođu ovdje preko ljeta. Sastanemo se i družimo.

Ja sam sad u mirovini. Imam dobra primanja, i austrijska i njemačka. I supruga Mira, na kojoj su bili ugostiteljski objekti, ima dobru mirovinu, govori Vlaho koji ima dosta zdravstvenih problema s bubrezima i svako drugi dan ide na dijalizu.

No, i pored toga je aktivan. Zadržao je stari ritam. Svako jutro prošeće do Gradske kavane u kojoj sa svojom ekipom popije kavu. Zatim ode krug do Titova mosta i vrati se nazad k Rondou. Iza podne svrati u restoran 'Rondo'. Tu se okupi ekipa od njih sedam-osam. Žara Vlaho, Bruna Repar, Jakov Pehar... Netko popije kavu, lozu, i tako svakodnevno provode sate u druženju.

Tko se sve okupljao u Vašim restoranima?

- Svi su dolazili. Pogotovo iz Veleža, od Jole Muse, Sule Repca, Brune Repara... Dolazile su sve uprave, treneri, a igrači su se jedno vrijeme i hranili. Na primjer, Duško Bajević i Kulje Vladić su se hranili dok su bili juniori. Kasnije su isto dolazili, to su bile 'sjedaljke' do ujutro.

Stalno ste išli po utakmicama, bili ste svojevremeno i član Uprave Veleža.

- Pokojni Braca Hadžiosmanović je stavio mene i mog prijatelja u Upravu. Pomagali smo koliko smo mogli. Mislim da je Velež tad bio u samom vrhu nogometa Jugoslavije. Sjećam se dosta tih utakmica. U mene su bile organizirane i Veležove večeri.

Idete li sad na utakmice? Znam da ste nakon rata išli gledati Zrinjski?

- Išao sam odmah nakon rata. Ali, sad sam bolestan i ima godina dana da ne idem. Zrinjski sam gledao još 1943. godine na utakmici hrvatske lige. Igrali su Zrinjski - Građanski. Na utakmicu me vodio rođak Pipla Martinović i mislim da je Građanski dobio s 3:2.

Stariji poznavatelji prilika u Mostaru, kad su mi pričali o Vama, govorili su da ste Vi imali i svoj stol u hotelu 'Bristol'. Bez obzira bili tu ili ne, stol Vas je čekao.

- Jesmo, ja i moje društvo stalno smo tamo dolazili. Bili bismo i prije podne i poslijepodne na druženjima u hotelu 'Bristol'. Sve je to bilo odlično do dolaska ovog rata, koji je sve to razbio.

Možete li malo napraviti usporedbu između 'Vašeg' i današnjeg vremena?

- Kako je tad bilo? Onda je po pet tisuća ljudi bilo od Gimnazije do Musale. Nisi mogao na nogostup stat od naroda. Danas nema nikoga. Navečer u šest sati dva čovjeka prođu od Španjolskog trga do Musale. Nešto se jako loše dogodilo. Mostar je u potpunosti razdvojen u dva dijela. Ovi idu tamo, ovi ovamo, a nijedni nemaju dovoljno novca.

Ne možemo pričati o nekadašnjem Mostaru, a da ne spomenemo 'liskaluke'.

- To je bilo non-stop prisutno u gradu. Sjećam se Huse Ormana, koji je sam sebe smatrao najvećim borcem partizana. A Meha Trbonja je bio narodni heroj. Ali kako Husa nije bio Mostarac, on je to malo zavidio Mostarcima. Pred hotelom 'Neretva' sjedila je ta cijela ekipa od Trbonje, Masle, Krese... i oni se skupe, odu na most i skoče. Husa Orman nije znao plivati, ali dođe i on na most i kaže: Sad ćete vi vidjet, p... vam materina!' Skine se i skoči. I ne pliva, nego rukama razgrće Neretvu, dok ga nisu iščupali te govori: evo vidite da i ja to mogu p... vam materina'! Za inat svima je skočio. Bilo je tih 'liskaluka', to je išlo i pod cijenu života. Husa je bio to središte 'liskaluka' u Mostaru.

Auu, sjećam se da su Meha Trbonja i Hasma Dizdarević oboljeli od šećerne bolesti i nisu smjeli slatko jesti. Husa nije s njima bio u dobrim odnosima. Uvijek je sebe smatrao većim borcem od njih. I tako bih kupovao čokoladu od pola metra i sjedao pored njih da oni gledaju. Cijelu bih pojeo pored njih. Bilo je svašta. Ne mogu se više ni sjetiti. Mostar je tad imao dušu. Mostarci su po prirodi duhoviti ljudi, pa je svaki dan bilo 'liskaluka'.

Ima li danas 'liskaluka'?

- Danas toga nema. Narod je prilično utučen. Gdje ja zalazim, to ti je ozbiljniji svijet. Jedino, koliko čujem, bude u društvu oko Gare Kovačevića. On sjeda tamo negdje kod stadiona, u Mercator. Sad ti je on središte mostarskih 'liskaluka'. Ja, kako nisam zdrav, ne idem.

U kakvom stanju je ugostiteljstvo?

-.Ugostiteljstvo ima kapacitet za pet puta više posla. Ali Mostarci su u ovoj teškoj situaciji postali škrti. Uzet ću jedan primjer: u Sarajevu se za jedan dan proda više ćevapa nego u Mostaru za godinu. Narod danas nema novca. Obitelj ne može izići na ručak, večeru. Nagomilalo se toliko ugostiteljskih objekata. I sin Nino je na Rondou otvorio restoran. Držao ga je dvije-tri godine i prodao.

Koji Vam se restoran najviše sviđa?

- Mislim da je ovaj na Rondou strašno lijep. Ima odličnog kuhara, ali slabo radi. Ne radi ni s deset posto kapaciteta. To me jako čudi jer nije ni skupo. Ima kompletnu ponudu, od dalmatinske, talijanske do balkanske kuhinje. No, slabo radi.

Kakvo je danas općenito stanje u Mostaru?

- Kao prvo, Statut Mostara nije ispravan, gradonačelnik se mora birati kao u Zenici i Tuzli. Nema razloga da se i ovdje ne bira izravno. Ali, eto, i taj gradonačelnik je izabran nakon toliko vremena, a ništa se ne radi ni na hrvatskoj, ni bošnjačkoj strani. Sve stagnira. Jako je loše. Nema jedinstva, nema ljudi koji bi okrenuli grad, a nema ni posla. Stalno se vrši pritisak na Aluminij, a ako se i on uništi, onda je Mostar gotov.

Mostar je dosta pretrpio u ratu iz kojega je izišao podijeljen. Koliko se osjete podjele u gradu?

- Postoji još dosta ljudi koji ne znaju kako bi grad trebao izgledati. Grad je jedna cjelina i ako bi se ovako nastavilo, bolje bi bilo da se podjeli u dvije općine, lijevu i desnu, i da se one međusobno natječu. Ovako ako nešto Bošnjaci žele napraviti, Hrvati stopiraju ili obratno, tako da nikad tome kraja nema. A o administraciji da ne govorim, toga je sad previše i mislim da će uništiti grad.

dnevni list