Fotografije staroga Zagreba kroz fotoobjektiv Snježane Požar

U programu sudjeluju: Dragan Marijanović, Ivan Vrljić, Dalibor Nikolić i Snježana Požar.

Uz izložbu „Stari Zagreb", Dragan Marijanović je napisao:
„Snježana Požar, za više od pola stoljeća bavljenja umjetničkom fotografijom i umjetnošću uopće, evo se izložbeno okreće davnim vremenima koja, dok ih je bilježila, bjehu aktualna i dio njezine svakodnevice.

Kako se sve mijenja!

Stotine tisuća situacija, trenutaka, prizora, lica i naličja, pojava i svega što stane u nekoliko kroničarskih života, bilo da su bilježene zapisom, slovom, filmskim ili fotoobjektivom ili se tek prenose najnepouzdanijim načinom naraštajne predaje, sabijaju more podataka u nesigurnu i u vremenu, krhku zonu sjećanja. Sjećanja su na korak do zaborava.

Jednostavno, nije se zabilježilo, pa nije ni bilo... Istinabog, pričaju neki da je bilo, ali nitko se više pouzdano ne sjeća, valjda su svi pomrli. I ljudi i gradovi, posječeni su drvoredi, nitko se više ne tiska po javnim knjižnicama, nema više crnobijelih snjegova, ne, to raskrižje više ne izgleda tako.

Vrtuljak? Zar je tu nekada bio vrtuljak? Tako su tad uopće izgledali vrtuljci?

Jelačić plac imao takve reklame? Ma, dajte!
Zar doista ovi studenti sjede i uče? Tko više tako uči?
Kavana Opera? Što je ono sada tu? Ma valjda je još uvijek kavana, da, jest... Ali, Bože, kako je nekada bila intimna. Kako su svi ovi ljudi na ulici, u učionici, pred knjižnicama mirni i disciplinirani!

Ma vidite vi tu umjetničinu frizuru! Ovo onaj glumac? Kako je bio lijep!

Zaboga, ovdje svi puše, zar se doista toliko pušilo nekada? Ovo Zagreb? Stvarno Zagreb? Ma, mogao bi i biti Zagreb, ali kao da mu je netko u međuvremenu izvadio sadržaj ulica i trgova i ubacio posve drukčiji, i drukčije ljude pospremio po ulicama...
Da, Snježana Požar već dugo je klasik hrvatske fotografije, a Hrvati su mali narod velikih umjetnika i hrvatska fotografija brand je u svijetu ove vrste arta i Snježana je jedna od njegovih perjanica. Umjetnica koja je snimila prošlost. Izvukla iz nje najilustrativnije poruke. Ako je dokumentirala prizore s više lica, sve ih je podredila jednom istom osjećanju, miru i tišini..."
Ulaz na izložbu je slobodan.

Dusi nad Zrinjevcem

Uz izložbu umjetničke fotografije Snježane Požar Stari Zagreb

Snježana Požar, za više od pola stoljeća bavljenja umjetničkom fotografijom i umjetnošću uopće, evo se izložbeno okreće davnim vremenima koja, dok ih je bilježila, bjehu aktualna i dio njezine svakodnevice.

Kako se sve mijenja!

Stotine tisuća situacija, trenutaka, prizora, lica i naličja, pojava i svega što stane u nekoliko kroničarskih života, bilo da su bilježene zapisom, slovom, filmskim ili fotoobjektivom ili se tek prenose najnepouzdanijim načinom naraštajne predaje, sabijaju more podataka u nesigurnu i u vremenu, krhku zonu sjećanja. Sjećanja su na korak do zaborava. Jednostavno, nije se zabilježilo, pa nije ni bilo... Istinabog, pričaju neki da je bilo, ali nitko se više pouzdano ne sjeća, valjda su svi pomrli. I ljudi i gradovi, posječeni su drvoredi, nitko se više ne tiska po javnim knjižnicama, nema više crnobijelih snjegova, ne, to raskrižje više ne izgleda tako.

Vrtuljak? Zar je tu nekada bio vrtuljak? Tako su tad uopće izgledali vrtuljci?

Jelačić plac imao takve reklame? Ma, dajte!
Zar doista ovi studenti sjede i uče? Tko više tako uči?
Kavana Opera? Što je ono sada tu? Ma valjda je još uvijek kavana, da, jest... Ali, Bože, kako je nekada bila intimna. Kako su svi ovi ljudi na ulici, u učionici, pred knjižnicama mirni i disciplinirani!

Ma vidite vi tu umjetničinu frizuru! Ovo onaj glumac? Kako je bio lijep!

Zaboga, ovdje svi puše, zar se doista toliko pušilo nekada? Ovo Zagreb? Stvarno Zagreb? Ma, mogao bi i biti Zagreb, ali kao da mu je netko u međuvremenu izvadio sadržaj ulica i trgova i ubacio posve drukčiji, i drukčije ljude pospremio po ulicama...

Da, Snježana Požar već dugo je klasik hrvatske fotografije, a Hrvati su mali narod velikih umjetnika i hrvatska fotografija brand je u svijetu ove vrste arta i Snježana je jedna od njegovih perjanica. Umjetnica koja je snimila prošlost.

Izvukla iz nje najilustrativnije poruke. Ako je dokumentirala prizore s više lica, sve ih je podredila jednom istom osjećanju, miru i tišini.

Valjda je to bilo vrijeme šezdesetih, kada su se ljudi, kao i u svakome drugom megalopolisu, učili zatvarati u se, tako da mi se čini da su skupni prizori na taj način podređeni pojedincu. I kad uči, i kad ispija kavu, kada šeće, i umjetnica koja nastoji slikati, baš kao i dečko koji drži svjetlost i nastoji rastjerati osamu, i svi oni mladi ljudi u čitaonici, nastoje ograditi svoju krišku svemira.
Snježana priča priču sjete i melankolije, tišine i simboličke polutame. Kontrasti na njezinim fotografijama, premda neupadljivi, jer nisu sebi ciljem niti osnovnom nakanom autorice, zapravo suština i smisao njezine tematike: svjetlo zove ljude iz tame, no oni je se uporno drže! Bilo je to vrijeme zabluda o slobodi općeg značenja, ali svjesnost o općoj zarobljenosti i vrćenju u krugu posvemašnjeg besmisla, vidljiva je iz svakog prostora, sa svakog lica, sa svake ulice.

Sloboda i disciplina nikada nisu funkcionirale zajedno i isključivale su jedna drugu. Onako kako je ovaj novi i najnoviji Zagreb isključio ovoga s ovih Snježaninih fotografija. S kojih miriše patina starih kavana s okusom duhanskog dima, vinjaka i jeftinih "mirogojčeka", kada je i Snježana Požar tragala za slobodama, ma što je ona njoj tada značila.

Sudbina, a i vlastiti izbor materijalne nesigurnosti, nitko vam ni tada, kao ni sada, nije priječio. Kakva zabluda! Potrošeni su svi milijuni i u svim valutama koje su donosila i pronosila vremena. Mlada lijepa lica odavno više nisu takva ili više uopće nisu... Nastambe i reklame su drukčije... Umro je cijeli jedan grad i pretvorio se u iskričave colore, ali, evo umjetničina opredijeljenost da s gradom i njegovim ljudima fotografski razmijeni intime, ostavila je jedino relevantno bogatstvo. Kojemu ovom izložbom svjedočimo.

Koja nam zbori i o svjetlosti, malenim kolonijama plamičaka koji su osvijetlili svemir. Osobito gdje autorica, naoko se posvećujući pojedinačnom, postiže efekte općeg. Te mi ove fotografije mirišu, kako na mladi Zagreb i mladu Snježanu, i na mladog Ladu Leskovara, gradu tek pristiglog Arsena; čujem kako Jimmy Stanić doziva svoju kobilu Suzy, vidim Ivicu Šerfezija u besprijekornom svijetloplavom odijelu i Dragu Britvića pod šeširom niskog klobuka i uskog oboda, za stolom u vrtu Gradske kavane, ispod davno ugašene reklame Efkecolora; pričaju kako je sjajno odigrao Nikola Plećaš za Lokomotivu, a Stjepan Lamza pao s terase...

Kvragu, velim ti ja, Dragec, najbolji je tenis, istegneš lakat i to je sve! Šalata, Dragec, idemo na Šalatu!

Vidim prelijepu Božidarku Frajt, Zdenku kako moli tatu neka joj kupi kolače, bicikl i romobil. Ma je li onaj netko u zagrebačkom sutonu možda i sam Zvonimir Milčec, posljednji kroničar staroga Zagreba o kojemu više nigdje i ni u komu nije mogao naći sugovornika, te je naprosto umro u samoći među dopetencima, a ne znam jesu li se poznavali Snježana i on, i je li ijedna od ovih fotografija napravljena dok je i on bio negdje blizu? On je zapisao sve, ona je fotografirala sve.

Draguljna je ovo fotografska metamorfoza jednoga starog, odumrla grada, koji je umro e da bi se rodio novi. Eno mu dusi lebde u mrzlom praskozorju na Zrinjevcu, u jutru koje je Snježana Požar probudila prije dolačkih kumica.

Valja znati da su sve fotografije, svi ovi povijesni trenuci nastali u stotinkama sekunda, s nevjerojatnim osjećajem za rez, u pravo vrijeme. Te je pred nama spretno montiran izložbeni film, vječan i tematski i stilski povezan u svojoj nepomičnosti.

Jer umjetnica, valjda, nije ni kanila ništa drugo, doli nam pokrenuti misli.

Dragan Marijanović