Dragan Komadina: Da se politiku čekalo, HNK Mostar ne bi preživio

... kući potpisuje režiju predstave po tekstu suvremenog engleskog dramatičara Edwarda Bonda "Nigdje nikog nemam", čija bi premijera trebala biti 23. listopada, a bit će to praizvedba ovog teksta u BiH.

Razgovarala: Andrijana Copf / Dnevni list

HNK Mostar je još uvijek neriješenog pravnog statusa - pravno im je osnivač i vlasnik Hrvatska zajednica Herceg Bosna, a iako već mjesecima postoje neki dogovori da vlasništvo nad HNK u jednakom postotku preuzmu Grad Mostar (50 posto) i Hercegovačko-neretvanska županija (50 posto); to je još uvijek nerealizirano, pa se HNK financira grantovima, ove godine u smanjenom iznosu za 60.000 maraka (od mogućih 430.000 maraka). U razgovoru za Dnevni list Komadina govori o novoj umjetničkoj sezoni u HNK Mostar, o suočavanju s prošlošću, o planovima, postojećem stanju, željama i ambicijama.

Znamo da HNK Mostar nema osnivača, da je ravnatelj godinama u tehničkom mandatu i da nema tko raspisati natječaj za novog ravnatelja, da je zgrada HNK praktički prepuštena propadanju itd. Ipak, što je presudilo da preuzmete funkciju umjetničkog savjetnika? Kakve su Vaše želje kada je u pitanju umjetničko profiliranje HNK Mostar?

- Moja najveća želja kada je u pitanju HNK Mostar nije vezana za njegovo repertoarsko profiliranje, nego za skoro rješavanje pravnog statusa ove kuće. Znate, roditelji se mogu rastati, pa se opet sastati, ali ne mogu zanijekati svoje dijete. Ono se rodilo u zakonskom braku, koji je kasnije zbog odsutnosti političke volje i ignorantskim odnosom spram ovog vitalnog problema, doveden u pitanje. Prvo je bilo prepušteno (samo)volji lokalnih gospodarskih moćnika, a potom "dobroproračunskoj" volji županijskih i gradskih otaca, odnosno, očuha. Vrijeme je da glumci i svi zaposlenici ovog kazališta prestanu strepiti hoće li se raditi neka predstava ili ne. Oni su se u više navrata pristajali odreći dijela plaća i toplih obroka kako  bi se izbacila premijera ili kako bi kuća mogla platiti komunalije.

Jasno nam je onda da je riječ o ljudima koji istinski vole i  razumiju teatar, ali sve ima svoje granice i trebalo bi prestati s tom vrstom eksperimenta. Ujedno, ti su ljudi zdrava jezgra za nadogradnju glumačkog ansambla, ali i svih ostalih deficitarnih segmenata u ovoj kazališnoj kući. Tek tada će se moći pristupiti kreiranju repertoara za nekoliko idućih sezona, kako se to radi u ozbiljnim teatarskim institucijama u regiji i svijetu. U tom kontekstu shvaćam i svoje imenovanje na mjesto umjetničkog savjetnika. "Doveden" sam u ljetnom prijelaznom roku kako bih pomogao pomalo izmorenoj postavi na terenu da nastavi utakmicu i spremna dočeka početak novog razdoblja u afirmiranju HNK Mostar.  

Koje su to teme koje mislite da bi se trebale otvoriti sa scene ovog kazališta? S druge strane, kakve su mogućnosti da se te želje ostvare?

- Najbolje je profil tih tema provjeriti i detektirati preko najavljenih predstava za ovu sezonu, bez obzira što je u ovom trenutku zbog financijskih limita iznimno upitno hoće li dvije od planirane četiri predstave moći biti izvedene. Probe na tekstu jednog od najvećih živućih engleskih dramatičara Edwarda Bonda "Nigdje nikog nemam" počele su sredinom prošlog mjeseca, a premijera bi trebala biti odigrana 23. listopada. Iduća premijerna izvedba bit će komedija jednog domaćeg autora iz regije. Za drugi dio sezone ostavljene su "želje": projekti koji će se realizirati ukoliko se osiguraju novci.

To su "Glorija" u povodu 100 godina rođenja Ranka Marinkovića, zamišljena kao koprodukcija s jednim od kazališta iz Republike Hrvatske, te eventualno komad jednog francuskog autora za što je zainteresirano  Veleposlanstvo Republike Francuske u Sarajevu. Ne treba zaboraviti kako ćemo od ove sezone svakog zadnjeg četvrtka u mjesecu upriličiti poetsko-glazbeni kolaž. Prvi ovosezonski ciklus posvećen je hrvatskom pjesništvu o Hercegovini. Dakle, svaka bi sezona, uz poneku značajnu obljetnicu, trebala uključiti jednog domaćeg i svjetskog klasika, potom promovirati suvremeni strani komad te neizbježnu komediju kako bi se zadovoljio ovaj komercijalno-pučki horizont očekivanja.

Naravno kako to nije neka čvrsta i nepromjenljiva formula, ali jest jasan početak budućeg repertoarskog profiliranja. Ono što bi trebao biti iskorak u odnosu na prošle sezone jest činjenica da ćemo osim hrvatskih dramskih autora iz BiH i RH, igrati komade već afirmiranih pisaca iz regije, što će, vjerujem, potaknuti  gostovanja na pozornicama Srbije i Crne Gore te intenzivirati suradnju i s drugim teatrima u BiH. Kada je u pitanju suradnja, najčvršći i najizgledniji iskorak željeli bismo napraviti na mikroplanu, dakle u Mostaru. Ako nam već treba glumac ili glumica sa strane, onda prije nego što pogledamo prema Hrvatskoj, trebamo potražiti u svom dvorištu,  prvo u Mostaru, a potom u BiH.   

Godinama pratite rad HNK Mostar. U kakvom je danas stanju ova kazališna kuća kada je u pitanju njezin umjetnički domet?

- U  dosadašnjih osamnaest godina postojanja, predstave HNK Mostar, unatoč očekivanim oscilacijama na koje nisu imuna ni puno stabilnija i razvikanija kazališta, nikad nisu bile bez kvalitete. Veliki dio ne samo glumačkog ansambla predratnog Narodnog pozorišta Mostar, nego i dugogodišnjih djelatnika te kuće, provjerenih teatarskih zaljubljenika, godinama je svoje iskustvo udruživao s novim glumačkim energijama, odnosno s manje ili više iskusnim redateljima iz RH, koji su radili i radit će u Mostaru. Nažalost, iz godine u godinu ansambl HNK Mostar ne samo da ima sve manje premijera, nego je došlo do zabrinjavajuće redukcije ansambla, što nekolicini onih što su nosili i još uvijek nose repertoar predstavljalo i predstavlja dodatni teret.  U takvim okolnostima procjena umjetničkog dometa razmjerna je fizičkoj i mentalnoj snazi glumaca da se uspiju koncentrirati na probu, dok primjerice čekaju  u mraku pozornice da račun za struju bude plaćen.   

Vjerujete li da je, s obzirom na opće stanje u društvu i kulturi u BiH, u bliskoj budućnosti moguće razrješenje situacije u kojoj je danas HNK?

- Vjerujem da jest. Uostalom, HNK Mostar ne može institucionalno potonuti dublje. A dok ne izroni, treba se boriti na jedini teatarski legitiman način, radeći predstave.  Jasno da je politički kontekst neizbježan, ali da se politiku čekalo, HNK Mostar ne bi preživio. Opstao je jer su glumci i zaposlenici u više navrata odbili potpisati eutanaziju,  birajući igru.

U ovom kazalištu režirate predstavu "Nigdje nikoga nemam". Zašto baš taj tekst?

- To je tekst koji, nažalost, savršeno korespondira s našim mikro i makro kontekstom. Bond ga je napisao prije 12 godina i do sada nije igran na profesionalnim pozornicama u BiH i Hrvatskoj. Njegova futuristička vizija podrazumijeva svijet u kojemu je zabranjena prošlost, gdje vlasti svako malo preseljavaju ljude, da se ne bi vezali za jedan prostor, da ne bi pustili korijenje. Pratimo sudbinu jednog bračnog para koji živi "sretno kontroliranim" životom, sve dok im jednog dana na vrata ne zakuca njena sestra.

Bond u biti nudi jednu brutalno uređeno društvo, koje ponajviše nalikuje nekakvom radnom logoru, gdje ljudi imaju taman onoliko koliko im treba, odnosno onoliko koliko su im vlasti propisale. Takvo je društvo zapravo nastalo kao reakcija na ovaj naš hiperkonzumerizam. Epidemija šopinga nas ne može i neće usrećiti, poručuje Bond. Kad shvatimo da sreću ne možemo kupiti, onda nam je diktatura jedini izlaz. Na mikroplanu to je priča o strahu od sjećanja, o nužnosti suočavanja s prošlosti, ma kako i koliko je pokušavali potisnuti. Ona će isplivati. Ova će predstava oživjeti sjećanje na rat i možda čak "obiti" pokoju ladicu koju smo zaključali kako bi lakše podnijeli mir nakon "neugodnih" epizoda iz bliske nam prošlosti.

Kažete da Vas je tekstu privukla 'priča o getu, o strahu od drugog i drukčijeg, ono što smo mi živjeli i živimo već desetljećima'. Kako se kod nas manifestira taj strah od drugog i drukčijeg?

- Teško je pobrojati sve manifestacije straha od drugog i drukčijeg. U našim okolnostima to uglavnom podrazumijeva  nacionalno-vjersku drugost. Obično većina stvara geto za manjinu, a ovdje se većina protivi političkom getu za manjinu jer drži da tako lakše može majorizirati istu. Ako je getoizacija gubljenje veza sa svijetom i susjednim narodima, onda mi formalno nismo u getu. Ali jesmo u svojevrsnom procjepu kada je u pitanju prihvaćanje vlastite (su)odgovornosti za zločine u prošlom ratu. Ako se želi izgraditi jedna posve legitimna politička paradigma, kao što je hrvatsko nacionalno pitanje u BiH, onda je nužna je i njezina moralna utemeljenost. Ako netko želi biti političkim narodom, onda mora znati gdje je pogriješio i to jasno i glasno priznati. Zbog sebe, a tek onda zbog drugih. U kontekstu predstave, stančić ovo dvoje ljudi postaje geto, u kojemu žena  strahuje od muža, a muž od sustava.

Kada ćemo, i hoćemo li, prevladati taj strah?

- Nećemo, ako ništa zbog činjenice da nacionalno nije jedina drugost zbog  koje se aktivira strah. Pod pretpostavkom da u skoroj budućnosti nadvladamo nacionalne paradigme, ostaje nam još dovoljno globalističkih izazova koji će naše vječno plitko zakopane ratne sjekire vrlo vješto ugraditi i zloupotrijebiti u svoje makijavelističke koncepte. Ne treba biti suviše maštovit pa zamisliti kako ratujemo kao podanici dva velika trgovinska lanca, a onda paleći i pržeći za svoje nove svete gospodare kao kolateralnu štetu namirimo i pokoji dug iz posljednjeg nam rata. Onako usput!   

Ako je kultura jedan od načina našeg 'bijega' iz geta, je li vlast svjesna važnosti kulture pa je podcjenjuje i ponižava, ili je kultura nama zaista sporedna i nevažna stvar?

- Očito kako u Mostaru, a može se reći i u većini zemlje, vlasti favoriziraju festivalsku, a sustavno ignoriraju ono što bi se moglo nazvati repertoarskom ili redovitom kulturnom proizvodnjom. Ja to razumijevam iz potrebe da si novouspostavljene političke i kulturne elite osiguraju međunarodnu promociju i legitimiraju se kao reprezenti velikih nacionalnih naracija. Pri tome, unatoč godinama izgrađivanom kredibilitetu, ti predstavnici novih političko-kulturnih elita, ostaju u suštini malomišćanski nakupci koji kulturu razumijevaju po merkantilnom obrascu: ako se ne razumijem u estetiku, znam u pare! Dakle, u našoj je verziji festivalska kultura postala preprodajom kulture. Epilog takvog "poslovanja" jest unazađena i gotovo zaustavljena domaća kulturna proizvodnja u svim aspektima.