Trideset godina Međugorja pod Gospinim okriljem

I to se događa po milosti ne samo nekoliko dana ili nekoliko mjeseci, nego do danas, trideset godina.

Marija Stelzer Dugandžić / Glasnik Mira, svibanj 2011.

Kao da je bilo jučer kad se našom župom i okolnim selima pročuo glas: „Gospa se ukazala djeci u Bijakovićima, u Podbrdu". Taj glas je, naravno, nailazio na različite reakcije - od onih koji odmah povjerovaše, do onih skeptičnih i nezainteresiranih, ali i strašljivih. Svi smo, bez obzira na to što je tko mislio i osjećao, bili zatečeni tom viješću, pitajući se što li je tu posrijedi. A kako nam je tek nedokučivo bilo to koliko će dana sve trajati i što će biti u budućnosti. Činilo nam se kao da je toga ljeta 1981. godine vrijeme stalo. Hoće li, možda, ubrzo nastupiti ostvarenje posljednjih vremena? Je li već došlo „vrijeme žetve ovome svijetu"? Ljudi se, neki i s malo straha, počinju naglo mijenjati, počinju se međusobno miriti, više prakticirati sakramente.

Neki počinju i besplatno ugošćivati one koji su iz udaljenijih mjesta hodočastili Gospi u Međugorje. Gospa nam je otvarala srca i duše za Boga I dok smo, razborito ili ne, razglabali i naklapali o daljnjem tijeku događanja uspoređujući Međugorje s drugim nam poznatim mjestima ukazanja, a neki su predviđali i skori kraj ukazanja, Gospa se nije dala smesti. Ona je uporno, iz dana u dan, nastavila dolaziti. Na pitanje koje joj je, nakon nekog vremena, postavio vidjelac Ivan, koliko će još ostati među nama, Gospa se nasmiješila i rekla: "Zar sam vam već dosadila?". Dalo se naslutiti da je Božji i Gospin plan za Međugorje nešto drukčiji od onih za ostala mjesta ukazanja. Gospa dolazi, daje nam svoje poruke, poziva nas na obraćenje, hrabri nas i opominje, ostajući uz nas kao majka uz svoju djecu. Ona uspravlja naš pogled i otvara nam srce za ono što je nebesko i što je sveto u nama i oko nas. I to se, evo, događa ne samo nekoliko dana ili mjeseci, nego do danas, trideset godina.

Bog je, preko svojih izabranika, s našom župom zamislio poseban plan. Više nas je puta Gospa podsjećala da smo kao župa posebno izabrani i da je svatko od nas veoma bitan u tome planu. Jednom je prilikom, još na početku, tražila da potičemo naše stare na molitvu. Stariji su, rekla je, za nas i našu djecu blagoslov, a mlade i sve druge pozvala je da budu svjedoci vjere onima koji ovamo dolaze. Htjela nas je kao župu pobuditi na obraćenje, molitvu i post, na sakramentalno pomirenje i pomirenje jednih s drugima, na radosno sudjelovanje u svetoj Misi.

Pozvala nas je kao župu na tjedno euharistijsko klanjanje i na klanjanje križu Gospodinovu, na čitanje Svetog pisma, na svakidašnju molitvu krunice, obiteljski ili osobno. Mnogo je toga, naime, već bilo zaboravljeno ili nepoznato. Riječju, Gospa nam je otvarala srca i duše za Boga, za nebo, za uzvišenije stvarnosti - za radosno nasljedovanje njezina Sina, na poseban način kad nadođu kušnje, bolesti i različita duševna i tjelesna trpljenja. Jednom nam je poručila kako želi da se u našim obiteljima rađa svetost i da jedni drugima budemo pomoć u nastojanju da sveto živimo.

Poruke utjehe i nade

Svojim pozivom na svetost Gospa nam daje znak da je veoma odlučna u onome što s nama želi, i tako nam pomaže naslutiti razlog svoga dolaska, tj. sadržaj i bit toga Božjeg plana s nama. Svetost ne samo za posvećene, nego svetost za sve krštene upravo je ono što je i Crkva po II. vatikanskom saboru sebi zadala - promaknuti poziv na svetost za sve, ne samo za posvećene. To je za sve nas bila posebna poruka. O tome da smo svi pozvani na svetost nije nam, koliko mi je poznato, do tada nitko govorio. Činilo nam se kao da su nam ljuske pale s očiju: Gospa govori o svetosti za sve! Ona nam je tako posvijestila naše iskonsko dostojanstvo da smo zaista djeca Božja, koja će svojim svetim življenjem ispuniti ono što smo po krštenju primili - naše posinstvo. A upravo je to potrebno za naš suživot na zemlji. Ljudi su se toliko udaljili od Boga i toliko služe raznoraznim božanstvima, da je potrebno potaknuti jedan drugi pol svetih ljudi, svetih zajednica i svetih obitelji. U porukama koje do danas, svakoga 25-og u mjesecu, dolaze za župu i svijet, milijuni su ljudi osjetili i čuli poziv neba i mnogi se, po milosti Božjoj, zaista posvetiše u različitim staležima.

Međugorje je, takoreći, postalo lozinkom za nadnaravno, za sveto, za ozbiljno shvaćanje vjere, ne samo u Katoličkoj Crkvi, nego i kod ljudi drugih vjera, za sve ljude dobre volje koji na svoj način vjeruju da ovaj svijet ne može sam od sebe opstati i da mu treba poticaj i pomoć od Boga.

Čitajući Gospine poruke i razmišljajući o njima (već trideset godina), čovjek se ne može ne osjetiti sretnim, ma koliko mu bilo teško na srcu. Jednostavno, to su poruke utjehe i nade, poruke evanđelja. Osobno mi je postalo „navikom" da s vremena na vrijeme čitam i razmišljam o više poruka istodobno, i svaki put osjetim posebnu Gospinu ljubav i njezinu toplu majčinsku blizinu.

To me ispunja radošću i snagom da idem dalje putom kojim mi je ići do obraćenja, do svetosti i, konačno, do potpunog ispunjenja u vječnosti. Često mi se dogodi da se, dok čitam poruke, osjetim kao da prolazim nekim predivnim perivojem punim prekrasna cvijeća prelijepih boja i ugodnih mirisa, koje moj život čini ljepšim, radosnijim i zahvalnijim.

Blagoslovljen neka je svaki trenutak vremena u ovih trideset godina koji sam provela nadahnjujući se tim majčinskim pozivima i uputama, posebno u vrijeme nekih bitnih životnih odluka i teških trenutaka. Uz Sveto pismo, poruke su mi najdraže duhovno štivo, pred kojim se bez zadrške otvaram, one me, kao malo što drugo, nadahnjuju za konkretan kršćanski život. Često pomislim kolika je šteta što se katolički i drugi kršćanski teolozi međusobno dijele na konzervativne i progresivne i tako nanose silnu štetu vjernomu puku, zbunjujući ga svojim nadmudrivanjima koja ničemu ne vode. Gospa nam preko malenih pokazuje put do Boga, ona gradi mostove ljubavi i međusobnog poštovanja i izvan katoličkoga i kršćanskog svijeta. Ne samo kršćani i katolici, nego i pripadnici drugih vjera u Međugorju nerijetko svjedoče da se tu dobro osjećaju, da ih tu nešto privlači. Gospin plašt Kako već više od dvadeset godina ne živim u Međugorju, čini mi se da izdaleka bolje vidim učinak i odjek Gospina dolaska k nama u to malo, zabitno selo. Kad, ponekad, osjetim nemili zadah tuđine i čežnju za rodnim krajem, brzo me utješi pomisao da u velegradu, u kojem se i domaći nerijetko osjećaju strancima, imam toliko prijatelja i toliko

Gospine dječice s kojima me veže ne samo ista vjera, nego i ista iskustva vjere i ista želja odgovoriti na tako izvanredan poziv neba u vremenu u kojem su ljudi sve više okrenuti prema zemlji i prema samima sebi. Gospa svoju dječicu stavlja diljem svijeta kao svjetiljke u tami i mi tako jedni za druge postajemo znakom i poticajem na dobro. Kad susretnem nekoga tko mi kaže da se upravo vraća iz Međugorja ili da se za Međugorje

sprema, tako me razveseli i daruje mi onaj skoro obiteljski osjećaj međusobne povezanosti i pripadnosti Međugorju, koje je zaista postalo - kako to reče naš fra Ivan Dugandžić

- „Crkva u pokretu", a ne samo pokret u Crkvi. To je taj nadugo i naširoko rasprostrti Gospin plašt kojeg smo, po međugorskim ukazanjima, mnogo više postali svjesni i za koji smo Bogu zahvalni. Svaki moj povratak kući, u krug drage mi uže i šire obitelji i prijatelja, začinjen je jednim još dubljim osjećajem - osjećajem povratka Gospi, našim blagoslovljenim, molitvom i pokorom natopljenim brdima i župnoj crkvi, koji me tako nježno grle kad im se vraćam. Čeka me i naše preobraženo, pa i malo iznakaženo selo, u kojem se ponekad ne snalazim tako brzo, koje je pod teretom križa izabranja i mora ga uzeti na sebe i u malome dijeliti sudbinu Crkve i svijeta. Zato ga još više volim, u srcu ga ljubomorno čuvam i molim Boga da, bez obzira na sve to, ostane nedirnutom „Gospinom oazom mira" i da svakom dobronamjernom tražitelju bude putokaz povratka Bogu.

U međuvremenu sam postala majkom četiriju dragih djevojčica i time sam, mislim, u sebi produbila osjećaj za Gospino majčinstvo, a kroz to, nadam se, i zahvalnost za tolike milosti i darove, iznad svega za njezinu majčinsku strpljivost i ustrajnost s nama koji tako često teturamo i posrćemo na putu obraćenja. Mi koji mislimo da smo na tom putu već poodmakli! A kako je tek mora boljeti srce za tolikom drugom dragom joj djecom širom svijeta, gledajući ih žrtvom mržnje, nepravde i, napose, sotonske zaslijepljenosti i grijeha. Gospa u porukama izražava i svoju žalost što se ne obraćamo i što oklijevamo otvoriti se njezinu majčinskom srcu i srcu njezina sina Isusa. Nekoliko nas je puta pozvala na posvetu, osobnu i obiteljsku, a preko Jelene Vasilj, koja je imala dar nutarnjeg govora, čak nam je i diktirala molitve posvete, koje mnogi prijatelji Međugorja svakodnevno mole i tako se posvećuju Isusu i Mariji.

Završavajući ovo razmišljanje, pomišljam kako bi bilo dobro i spasonosno za nas - a za Gospu i njezinih trideset godina među nama velika radost - kad bismo joj se kao pojedinci, kao obitelji i kao župa ponovno posvetili, i kad bismo tu posvetu svakodnevno na posve osoban način obnavljali u vidu molitava koje već poznajemo a u koje ćemo unijeti samo novi žar srca i odlučnosti da, po Mariji, potpuno pripadamo Bogu. Ona nas je svojim izabranjem darovala i počastila kao do sada još ni jedan drugi narod na zemlji.