Svjedočanstvo: Sve se u meni promijenilo nakon posjeta Međugorju

No već u Međugorju za nj se sve promijenilo, bilo mu je teško napustiti mjesto Kraljice Mira.

Molim Vas, predstavite se našim čitateljima.

Ja sam Edward Chalouhi, svećenik iz Libanona. Rođen sam 19. svibnja 1962., a za svećenika sam zaređen 8. travnja 1989. godine. Živim u Darabechtaru, El Koura, na sjeveru Libanona.

Recite nešto o svom svećeničkom pozivu, kako ste se odlučili postati svećenik?
Iskreno rečeno, ni sam ne znam kako jeodluka za taj poziv sazrijevala. Uvijek mi se sviđalo biti u crkvi, sa svećenicima. Bio sam ministrant, u obitelji smo redovito molili...Jedino vam mogu reći to, da nijedan svećenik ne može opisati svoje osjećaje kako dolazi do odluke postati svećenikom. Bio je to duboki osjećaj u srcu koji me vukao prema konačnoj odluci.

Kolika je Vaša župa?
Župa nije velika, ima svega sto pet obitelji,kao zajednica smo veoma bliski i dobro se međusobno poznajemo. Kao maronitski svećenik, oženjen sam i imam troje djece, kćer i dva sina. Premda je župa malena po broju članova, imam dosta obveza koje treba ispuniti. Uz svoje svećeničke obveze, također radim i pomažem u rehabilitacijskom centru. Bez obzira na to radim li u rehabilitacijskom centru ili ispunjavam svoje svećeničke obveze, moja obitelj u meni uvijek vidi svećenika. Imam jako skladnu obitelj, a moja žena i djeca svake nedjelje idu sa mnom slaviti svetu Misu. Svaki dan zajedno molimo krunicu.

Kao svećenik djelovali ste i izvan Libanona?
Putovao sam u Francusku sa skupinom mladih iz Libanona, bili smo i kod pape Ivana Pavla II. K tomu, imam jednu zajednicu mladih s kojom radim od 2004. godine. Također, godinu dana radio sam u Australiji, u kojoj živi mnogo Libanonaca.

Kad ste prvi put došli u Međugorje?
Prvi put došao sam 2002. godine, ali sam za ukazanja u Međugorju čuo mnogo ranije, još dok sam u Libanonu predavao u školama kao vjeroučitelj. Iskreno, nisam razmišljao o hodočašću u to daleko mjesto, premda sam čuo dosta potresnih svjedočanstava od onih koji su i po više puta hodočastili Kraljici Mira. Jedan me je svećenik upitao želim li s njim i sa skupinom otići u Međugorje, i hoće li me upisati na listu hodočasnika. Odgovorio sam da ću poći, ali bez ikakvih obveza,
dakle na običan godišnji odmor. I otišao sam. Kad sam stigao u Međugorje, sve se promijenilo, a svećenik koji me je upisao na taj popis - ne ćete vjerovati, ni do dan-danas još nije bio u Međugorju.

Koji je bio Vaš prvi dojam o Međugorju?
Kako i zašto, ne znam, ali sve se u meni promijenilo, čak i moji osjećaji. Znam da sam jako sretan što sam svećenik jer sam
osjetio da me Crkva i Gospa trebaju, da me vole i da se mole za mene.

O čemu ste pričali svojoj obitelji, prijateljima i svećenicima nakon povratka iz Međugorja?
Prvo što sam rekao bilo je, jako sam sretan. U Međugorju sam našao svoj mir i svoju sreću. Kad sam, taj prvi put, odlazio iz Međugorja, bio sam jako tužan i nije mi se dalo otići. Jednostavno, Međugorje me osvojilo i snažno privuklo, a u nj sam bio došao tek na godišnji odmor!

Što mislite o Gospinim porukama?
Gospa nas uči da volimo Isusa i Crkvu. Ako pročitate bilo koju Gospinu poruku, u njoj ćete naći Bibliju i Crkvu. Gospa, Isusova majka, ne čini ništa drugo osim što nas želi voditi k svome Sinu. To je srž svake Gospine poruke koju nam daje preko međugorskih vidjelaca.

Vidite li neke promjene na ljudima iz Libanona koji dolaze u Međugorje?
Da, sigurno. Poznajem toliko ljudi u Libanonu koji nisu znali ni put u crkvu, a iz Međugorja su se vraćali s krunicom u ruci.

Zašto?
Ne znam, pitajte Gospu.

Nakon svoga prvog hodočašća počeli ste dovoditi hodočasničke skupine?
Da. Mnogi vjernici dolaze i po nekoliko puta. Gospina poruka, jednostavno, preobražava ljude, to svakodnevno mogu osjetiti
ne samo u svojoj župi, nego diljem Libanona. U našoj domovini znamo i te kako vrijednost mira, a Gospa nas stalno poziva na mir. Često sam u prilici čuti molbe da se molim za libanonske vjernike, ali i upite kada ponovno idemo u Međugorje. Ne zaboravite da je Libanon Gospina zemlja, i kao takvi veoma smo bliski Međugorju

Susrećete li se sa svećenicima koji dolaze u Međugorje, pričate li s njima o Međugorju?
Da, često, i vidim jednu jako zanimljivu stvar a to je da ti svećenici zbog Međugorja i zbog Gospe u Međugorju vole i poštuju sami sebe kao svećenike. Svećenik vidi da je veoma bitan za sebe, za druge ljude i Crkvu. I ja vidim da ih Gospa voli i da se moli za njih.

Doći ćete opet?
Da, sigurno, želim doći i sa svojom obitelji. Dolazim svake godine, ali tih nekoliko dana nije dostatno. Volio bih ostati ovdje
mjesec, dva ili tri, ne znam, i da mogu ostao bih. Ovdje doista u dubini svoga srca osjećam mir.

Znate li nekoga tko se protivi Međugorju?
Ima i takvih. No mi još uvijek ne znamo kakva će biti konačna odluka Crkve o Međugorju. Ako želim čekati i saznati pravi odgovor, zašto onda ne bih čekao i molio. Zašto bih trebao imati negativan stav ako mogu biti pozitivan, moliti i doći u Međugorje, vidjeti i osjetiti. Tako možda mogu pomoći Crkvi.

Je li teško biti svećenik u Libanonu?
Za mene nije. Kad pričam ljudima o sebi, uvijek im kažem da volim sam sebe kao svećenika, isto kao što muž voli svoju ženu.

Imate li problema što dolazite u Međugorje? Ima li Crkva u Libanonu problema
u vezi s Međugorjem?
Ne, jer mnogi biskupi i drugi crkveni dostojanstvenici dolaze Kraljici Mira. Uvijek kad želim hodočastiti u Međugorje tražim
dopuštenje svoga biskupa. S time nikad nisam imao poteškoća, dapače. Naravno da svi očekujemo konačnu odluku Crkve i po toj odluci ćemo se vladati.

I još nešto, za kraj?
Uvijek govorim da sam jako sretan što sam u Međugorju, ali u svom srcu imam neka pitanja. Prije svega, volio bih da je manje buke iz restorana i kafića, jer ljudi žele u tišini i sabranosti moliti u crkvi ili oko nje, na Podbrdu i Križevcu. Svjestan sam da Međugorje kao mjesto mora rasti, ali treba zadržati svoj mir i tišinu koju mnogi pamte i rado o tome govore. Čuvajući mir, pokazujemo da poštujemo Gospine poruke, poštujemo Gospu, koja treba biti stalno u svakoj obitelji. Možda previše očekujem, ali bi bilo lijepo da u vrijeme Gospina ukazanja, u 18.40, budu zatvorene sve suvenirnice i svi restorani i da sabrano molimo. Pa to je veličanstven trenutak, u kojemu Nebo silazi na zemlju, dolazi nam naša Majka, Kraljica
Mira, koja nas toliko voli, što pokazuje kroz dvadeset devet godina, iz dana u dan. Župljani župe sv. Jakova, vjernici ovoga
mjesta, prvi su svjedoci Gospinih ukazanja i prvi su pozvani živjeti njezine poruke. Molim vas, nemojte izdati Gospu, sačuvajte
mir koji ste znali prenijeti tolikim hodočasnicima. Mi svi učimo od vas i nadam se da ćete ostati trajni svjedoci mira. Zahvaljujem vam i nadam se da ćemo se uskoro opet vidjeti!

Glasnik mira/medjugorje-info.com