Još jedno svjedočanstvo iz Međugorja koje vas neće ostaviti ravnodušnim

U nastavku pročitajte i poslušajte potresnu ispovijest sveučilišnog profesora kojeg su pratili teški događaji kroz život. Htio je počiniti samoubojstvo, a onda se dogodilo Međugorje.

Moje ime je Jean Azar i dolazim iz Libanona. Prvi put sam bio u Međugorju 2002. godine. Tada sam prolazio kroz jako teško razdoblje u svojem životu. Više puta sam pokušao počiniti samoubojstvo i ovdje sam dobio milost da se izliječim. Bog mi je dodirnuo srce preko Gospe i od tada hodam s njom. Mnogo stvari mi se promijenilo u životu, postao sam puno bolja osoba otkako živim Gospine poruke i razmišljam o njima svaki dan. Ovdje sam vidio cijeli svoj život kako mi prolazi pred očima, od ranog djetinjstva sve do zrelosti i vidio sam da je Božja milost uz mene. Sa samo godinu dana izgubio sam oca, a sa tri i pol godine sam bio svjedok smrti svoje učiteljice koju je ubila bomba eksplodiravši u dvorištu. To me je obilježilo za cijeli život, ali sada vidim da je Božja milost iznad svega i da je tako velika. Samo zahvaljujem Gospodinu što mi je dao milost da dolazim ovdje svake godine, a ne mogu se dovoljno zahvaliti Gospi što me vodi svojem Sinu svaki dan. Moja sestra mi je preporučila ovo hodočašće budući da je dosta čitala o Međugorju. Vidjevši da sam u jako lošem stanju, rekla mi je da pokušam doći ovdje. No, ja to nisam htio. Govorio sam da je Gospa svugdje, zašto bih trebao ići u Međugorje da se izliječim. No, kada sam pročitao knjigu koju mi je ona dala bio sam dirnut. Odlučio sam doći ovdje, no prije dolaska napisao sam pismo Gospi o svojem životu i postavio sam joj mnogo pitanja. I na tom prvom hodočašću sva pitanja su mi odgovorena.

Vidio sam kako Duh Sveti radi na predivan i tajanstven način, jer nekada sam odgovor dobio od vidjelaca, nekad od svećenika ili od časnih sestara. To mi je dodirnulo srce i sada za mene Međugorje nije samo ovdje. Sada mogu živjeti Međugorje gdje god se nalazio ako vjerujem u poruke. Gospa me stalno zove imenom, jer njezine poruke uvijek počinju sa „Draga djeco", a ja sam njezino dijete, a završavaju sa „Hvala što ste se odazvali mojem pozivu", a ja sam se odazvao njezinom pozivu jer pokušavam živjeti po njezinim porukama. Molim krunicu svaki dan, čitam Bibliju i idem na misu svako jutro prije posla. Ovo me je ispunilo radošću koju ne može dati nitko osim Boga.

Mislim da u Libanonu nije teško živjeti kršćansku vjeru jer smo mi multikulturalna zemlja. Imam mnogo prijatelja muslimana i osoba koja mi je pomogla da se vratim vjeri i koja je bila uz mene u mojim teškim trenucima je bio liječnik koji je musliman. On mi je stalno govorio da odem razgovarati sa svećenikom i ispočetka nisam to htio, ali onda sam otkrio da on ima Gospin kip u svojem uredu i to je bio moj prvi susret sa Gospom tako da mislim da možemo svjedočiti svoju vjeru u našim zemljama načinom na koji živimo. Ja radim na Američkom Sveučilištu u Beirutu i gotovo sve moje kolege su muslimani. Poštujem svakoga i vjerujem da smo svi hramovi Duha Svetoga. Koja je razlika između nas i muslimana? Mi smo samo bili sretni da se rodimo u kršćanskoj obitelji, ali i oni su Božja djeca i Bog ih voli i Isus je prolio svoju krv i za njih tako da ne osjećam potrebu propovijedati njima o svojoj vjeri, nego samo želim svjedočiti svoju vjeru načinom na koji živim.

Za mene je Međugorje mir; mir u srcu, mir u obitelji, mir u domovini. Kada se Gospa ovdje prvi put ukazala, predstavila se kao Kraljica Mira, a to je mir koji ne može dati nitko osim Boga.

radio-medjugorje.com