Ljubuški: Pismo jedne majke

Međutim taj strah je nestao u potpunosti kada sam pri snimanju otkucaja bebinog srca upoznala naše malo rodilište i njegovo osoblje. Ono što je oduševilo mene sigurno bi i svaku drugu majku koja iščekuje dijete -

koja prolazi najvažnije, najsretnije i najzahtjevnije trenutke u životu, a svakako i najrizičnije. Shvatila sam zapravo što mi daje snagu i što je u svemu tome najvažnije. Prije prvog dolaska u rodilište štošta sam zamišljala u svojoj glavi. I sve popraćeno strahom, ali čim sam ušla unutra ostala sam duboko iznenađena. Sve je bilo tiho, čisto, čitava prostorija je zračila. Sve je staro i skromno ali jako uredno. Jedna od primalja je došla u susret i htjela sam je pitati sve što me zanima. Baš sve. Na moje prvo pitanje odmah je reagirala osmjehom. I zatim mi odgovorila na sve moje strahove i pokazala mi je svaki kutak rodilišta. Kada sam vidjela njezin pristup i čula poticajne riječi kojima me hrabrila, istoga trena nestao je i strah a obuzela me neka ugodna radost i samopouzdanje zato što ću postati majka. To malo rodilište bilo mi je nalik na moj dom jer imate osjećaj uz onakav topao i socijalan pristup da ste u svojoj kući. I moja majka je mene tu rodila, obuzeo me i ponos. Do poroda upoznala sam i ostale 4 primalje. Svaka od njih je posebna ličnost i svaka od njih podjednako obogaćuje taj prostor i majke koje tu dolaze. Toliko ih poštujem i toliko im vjerujem da bi im se u potpunosti prepustila da me bilo koja od njih i sama porodi na sred ulice. Pitate se zašto? Pa zato što svaka od njih u svojim mogućnostima daje sebe u potpunosti, do kraja. I kada nas hrabre i potiču, opominju u najvećim bolovima, pomisli čovjek da su u stanju i život svoj dati za majku i dijete koje dolazi. Naprosto ti takva misao sine glavom dok sve to prolaziš. One su heroji i majke nas majki. Ne možete niti zamisliti što znači kada je netko uz majku tijekom i nakon poroda. U našem rodilištu oči naših liječnika i primalja su uperene u nas. Pomažu majkama u svemu. Ne dozvoljavaju da majka bilo što radi osim da strogo odmara. Oni se brinu o djetetu i majci zajedno. Iskreno, jedini put kada sam najljepše i najslađe spavala to je bilo u našem rodilištu noć iza poroda. I kada sam rađala prvo dijete i godinu dana poslije i drugo. To je takav dobar osjećaj da bi ga čovjek ponio sa sobom kući.

Nakon poroda moja ljubav i veza sa rodilištem je postala još jača. Kao da postane dio tebe i tvoje obitelji. Kada god svratim u Dom Zdravlja rado navratim do ginekologije, medicinskih sestara i moga liječnika .Nakon prvog poroda imala sam problem sa dojenjem što je uzrokovalo određene probleme, i tada sam se susrela sa stvarima o kojima se nije mnogo govorilo u javnosti a i u medicini i to iskustvo me potaknulo da svoj diplomski rad posvetim toj temi i našem rodilištu. Zašto? Jer upravo to osoblje našeg rodilišta mi je pomoglo da sve prođe u najboljem redu i motivirali su me nesvjesno da pišem o ženama u tom razdoblju. Diplomski sam posvetila našem rodilištu. Između ostalog, radila sam i istraživala studije slučaja i iskustva majki koje su rađale kod nas u malom rodilištu i koje su rađale u većim bolnicama točnije u Mostaru. Primjerice, od njih 10 majki 9 želi roditi u Ljubuškom, a jedna koja ne želi to je zato što ne može ili postoje određene komplikacije zbog kojih mora roditi u Mostaru. Svaka od ispitanih majki doživjela je određenu vrstu traume pri susretu s osobljem u Mostaru. Nema topline i pristupa kao u našem rodilištu, sve je kao na pokretnoj traci, a ako imaš vezu i novce u džepu onda ćeš dobiti i malu pomoć, susretljivost, sve što treba. To kažu podatci. Naravno da ima iznimki i da ne treba generalizirati . Ali ovdje je riječ o većini majki. Istraživanje je pokazalo da osim želje da sve dobro prođe majke trebaju blizinu, razumijevanje i topao pristup osoblja. Pomoć oko djeteta i nekoga tko će biti uz njih da im odgovori na sva pitanja i da ih usmjeri za dolazak kući i one dane koji slijede. Ovo je od velike važnosti za majke koje po prvi puta rađaju. Kako se postaviti kada dođeš kući? Što učiniti u određenim neočekivanim situacijama? Što je najbolje za majku i dijete? To su temeljna pitanja koja zanimaju svaku majku i koje bi tijekom trudnoće, poroda i nakon poroda trebala dobiti izravno u rodilištu i iz samog upoznavanja sa rodilištem. Jer majke se često informiraju na raznim stranama pa uz sugestije obitelji, majki, baka, ni same ne znaju što da učine. Zato je najbolja informacija iz „prve ruke". Meni osobno bi izazvalo strah da rađam negdje gdje se osjećam kao broj u nizu. I taj strah bi zasigurno utjecao i na sam čin poroda što bi izazvalo dodatne komplikacije, u potpunosti sam toga svjesna. Postoje žene kojima stroži pristup i „brzina" odgovaraju - što je s jedne strane razumljivo. Ali postavlja se pitanje koliko je to dobro za majku i dijete - koliko god mi glumili Superženu, sve se to duboko ureže u nas i pokreće nas. Da ne bi bilo da „lajem" na mostarsku bolnicu, reći ću i to da i njih treba razumjeti. Bolnica je pretrpana a nema dovoljno stručnog kadra koliko ima pacijenata. I oni rade u težim uvjetima kada su neke druge stvari u pitanju i svatko se snalazi kako zna, na žalost. Umjesto da se rastereti bolnica, nama se događa upravo ono što nismo očekivali niti željeli. Razumljivi su razlozi i uvjeti koje naše rodilište treba imati i to svakako treba učiniti. Ali nerazumljivo mi je da se to već nazad par godina nije uredilo. Umjesto da je takva stvar bila prioritet za cijelu državu i da se sve odmah uredilo, mi smo doživjeli suprotno. Naše rodilište je odgovornost svih nas i mora biti prioritet svih nas. Nadam se da su razlozi stavljana izvan funkcije samo oni koji su javno izneseni, u protivnom - neka sve ide na dušu i savjest onih koji znaju i više od toga. No, ne želim u to vjerovati. Voljela bih da se mi građani ujedinimo po pitanju života i naše djece i omogućimo sredstva kojima će se rodilište iznova staviti u funkciji. Apeliram i na Vladu naše Županije kao i na Vladu Federacije da im je dužnost to i učiniti. Izgraditi sve što je potrebno da sačuvamo dragulj našega grada. I zapravo da kažemo DA - životu i DA - našoj djeci. Jer bojim se da bi odlasci u bolnicu u Mostar uz dobre rezultate ubrzo pokazali i loše posljedice zbog stavljanja našeg rodilišta van funkcije. Netko od prosvjednika je postavio dobro pitanje: Što kada se opet zatrpamo snijegom, koliko će vremena trebati da se dođe do Mostara i što će to sve prouzročiti.?

Pitam se zašto u našem gradu „gasne" sve ono što vrijedi i što je dobro za nas i našu djecu? Osim rodilišta, u potpunosti je zatvorena i Akademija. Dala je veliki doprinos sportu i mladima našega grada, ona je duhovna majka sporta našega grada. No, Akademije više nema, jer nema novca. Ali ljudi koji su je stvorili još su tu i još imaju ideja i želje da se naši mladi zaljube u sport, a tu su i naša djeca koja zovu nijemo „u pomoć", no nitko ih ne shvaća ozbiljno. Cilj više nisu oni, cilj postaje samo profit, osobna korist i uspjeh. A s obzirom da djeca uče po modelu, zapitajmo se kakvu budućnost i kakav grad im ostavljamo. Mi ih upravo takvim postupcima tjeramo odavde. I toliko o tome kako Hrvati pomažu Hrvatima, kako Hrvat voli svoj grad, kako Hrvat voli život. Ako ne čuvamo svoj identitet, dušu, grad, sebe, nećemo znati niti čuvati druge ljude i nacije. Sve drukčije od toga je licemjerje, interes i laž.
I na kraju, hvala svim majkama, hvala svima koji se bore za naše rodilište i za dobre ideje koje našoj djeci garantiraju bolju budućnost. Hvala našim ginekolozima što su upravo takvi kakvi jesu, našoj Slavici, Darinki koje su uvijek tu kada ih trebamo. I na poseban način hvala našim primaljama. Tebi Kajo - jer si čvrsta stijena i duh rodilišta, Maca -majčinsko srce, Ranka - mudra i susretljiva, Slavica - otvorena za majku, dijete i svaku njezinu brigu. Snježana - nježna i nasmijana uvijek. Hvala.

Ljubuška majka | LJ::portal