Priče iz Hercegovine: Ženidbeni i svadbeni običaji livanjskog kraja

Bilo kako bilo, sklapanje braka u ovom kraju proslavljao se na jednostavan način.
Kad bi roditelji odučili da je vrijeme za sinovu ženidbu, tražili su nevistu (nevjestu) koja je odgovarala njihovoj kući i njihovim prohtjevima. Ako je momak imao djevojku s kojim se od ranije zabavljao, a njegovi je ukućani "begenisali" (simpatizirali), svadbu nije bilo teško započeti, u protivnom išlo je mnogo teže. Nakon usuglašavanja stavova s djevojačke i momačke strane, započinjali su dogovori za svadbu.

PROŠNJA
Unaprijed dogovorenog dana, u sam suton mladićevi roditelji dolazili su kod djevojačkih roditelja kako bi isprosili snahu. S njima je dolazio i sin ženjenik te netko od najuže rodbine. Te večeri ženjenikovi bi roditelji prvi put prosili mladu i dogovarali bi se s mladinim ocem oko svadbe.

PRSTENOVANJE
Točno određenog dana mladenci su s mladićevim roditeljima odlazili, često i pješice u najbliži grad Livno i tamo birali i kupovali prstenje. Kupljeno prstenje mladenci nisu smjeli nositi na prstima sve dok ne bi otišli na prsten i prstenovali se.
Prstenovanje je obavljao svećenik. Uz zajedničku molitvu svećenik je posvećivao i prstene i mladence. Nakon ovog obreda mladenci su proglašavani zaručnicima.
U ranija vremena mnogi mladi parovi obavili su "prstenovanje" koristeći se pozajmljenim prstenjem, koje se nakon svadbenog ceremonijala vraćalo vlasniku.

RAKIJAŠI
Rakijaše je vodio mladoženjin otac novom prijatelju (djevojčinom ocu).
Ovime se htjelo potvrditi pravovaljano prstenovanje i prošnja, a i djevojčin pristanak.
Rakijaše je sačinjavala grupa od desetak do dvadesetak punoljetnih muškaraca.

Dolazeći u djevojačku kuću, rakijaši nisu čekali da ih domaćini počaste. Oni su u rukama donosili svoje boce pića i stavljali ga na "cursku siniju".
Gostoljubivi domaćini micali su te boce ustranu, iznosili svoje piće i nazdravljali rakijašima. Dižući drugu zdravicu domaćin je bio dužan upitati djevojku udadbenicu pokazujući na doneseno piće: Smijemo li ono piti? To je pitanje postavljeno kako bi rakijaši bili sigurni da se djevojka nije predomislila. Nije bio rijedak slučaj da se isprošena djevojka predomislila pogotovo ako je u međuvremenu naletio bolji prosac od prethodnog, još ako je iz bogatije kuće, a djevojka silom natjerana za prvoga, nije joj ni padalo na pamet da se predomišlja. Takva pojava se mirno prihvaćala u ovome kraju, a komentirala se ovako: "Eto, i Jela slaga Marku" (ovisno o imenu momka i djevojke).

Ako je djevojka rekla da se i gostinjska rakija može piti, silo se nastavljalo uz večeru, piće i veselje sve do zore. Za večeru je domaćica pripremala mrsan, dobro kuhan kiseli kupus sa suhim mesom, pitu i uštipke, te pršuta i trvenog sira ako se našlo u kući.
Nakon slavlja nekako pred zoru, rakijaši su se spremali kući. Djevojka je jednog po jednog ispraćala i darivala terlucima, šlapama ili bičvama (muškim čarapama). U novije vrijeme među darovima se našla i muška košulja. Za uzvrat rakijaši su svaki ponaosob, djevojku darivali manjom svotom novca.

NAVIŠĆIVANJA
Onda pa i danas vjenčanje mladenaca u crkvi bilo je neizbježno. Vjenčanje pred matičarom u ovom kraju je bila usputna stvar do koje se nije puno držalo. Za vrijeme takvog vjenčanja nije bilo nikakvog slavlja, a uz usputne svjedoke obavljalo se nekoliko dana prije vjenčanja u crkvi.
Da bi se obavio obred vjenčanja, prethodno su morala isteći tri navišćenja.
Znači, svećenik bi u crkvi čitao imena i prezimena zaručnika koji su se odlučili sklopiti brak. Navišćenje je teklo ovako:
U ime Božje, ženi se Luka Puđa iz Miša zakoniti sin (ili nezakoniti, ako je bio iz izvanbračne zajednice) Stipe i Mare, rođene Kuliš iz Golinjeva i uzima Anu Klišanin zakonitu kći Ante i Jele rođene Ćurić iz Podhuma. Mladić i djevojka navićuju se prvi put.
Druge nedjelje slijedilo je drugo, treće nedjelje treće navičenje, a četvrta nedjelja je ostala za vjenčanje odnosno pir. Svi nazočni u crkvi pomno su pratili ovakve oglase, poglavito žene, i niti jedno navišćenje nije prošlo bez komentara. Svrha navišćenja bila je upoznavanje javnosti s odlukom dvoje mladih, a zadatak puka (naroda) da, ako zna nešto što se protivilo toj odluci, dojavi svećeniku a on bi po Božjem zakonu, da to vjenčanje spriječi, dok ne bude kasno. Za vrijeme navišćivanja djevojku bi u crkvu pratio diver (mladoženjin brat).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

DOLAZAK SEJSENA

Za četiri tjedna, koliko su trajale zaruke, djevojka i njeni roditelji, te bliža rodbina, spremali su sejsene.

Početkom 19 stoljeća "sejseni" (ruho koje mlada odnosi u muževu kuću) su išli zajedno s mladom tj. istoga dana kada je bio pir. Sa svatovima koji su dolazili po mladu došao bi "komordžija" (osoba koja je bila zadužena da mladino ruho odveze mladoženjinoj kući) s još jednim ne uzjahanim konjom. Na toga konja natovarili bi dvije "baule" (kovčeg, škrinja) u kojoj se nalazilo mladino ruho i sa svatovima odlazilo do mladoženjine kuće.


U drugoj polovici 19. stoljeća to običaj se nešto izmijenio pa bi dva tri dana prije polaska svatova iz mladine kuće, otpremali su se sejseni mladoženjinoj kući. To su bila zaprežna kola natovarena djevojačkim ruhom. Na kolima osim kočijaša , dolazilo je nekoliko djevojaka pratikuša.
One su uz pomoć mladoženjinih ukućana imale zadatak pripremiti mladencima krevet, složiti nevjestino ruho i okititi sobu. U godinama prije II. svjetskog rata na sejsenima se mogla vidjeti ručno izrađena baula (vrsta kovčega), kovčeg (jednostavni drveni sanduk), krevet, slamarica, jastuk, posteljina, nevjestina skromna garderoba i darovi za svatove. Otvaranjem granica i dolaskom kapitala iz zapadnih zemalja, sejseni su dobili novi izgled i veću vrijednost. Djevojački miraz nisu više vozila zaprežna kola nego kamion pretovaren spavaćim namještajem te stvarima i robom kojom se mogla napuniti cijela kuća.
Čim bi sejseni stigli pred mladoženjinu kuću, strčalo bi se pučanstvo cijeloga sela, pa i drugih obližnji sela, pogotovo žene, da vide što je dotrala mlada. To je ujedno i bila tema tjedna, priča seoskih žena. Usprkos tako krcatom kamionu, često su slijedili ovakvi komentari: slabo su je, brate, opremili.

PIR (SVADBA)
Ako je djevojka i do kraja zaručenog roka ostala vjerna na onom DA uzrečicom na prošnji, slijedila je svadba (u narodu poznatiji termin: pir)
Petkom uvečer okupljali bi se svi momkovi uzvanici njegovoj kući, a djevojčini u njenom domu. Te noći mladić je sa svojim prijateljima, rodbinom i susjedima slavio posljednje momačko veče uz jelo i piće koje su vrijedne domaćice pripremale za taj dan.
Djevojka je tu večer sa svojim bližnjim rodicama i prijateljicama isprobavala vjenčanu nošnju u kojoj će se sutra dan pojaviti pred svijetom na vjenčanju i u kolu. Uz prekrasnu okićenu nošnju djevojka je na glavi imala kapu nakićenu dukatima prekrivenu berundžukom u koji je pričvršćena perla, lice bi joj bilo prekriveno duvakom. Dok je duvak (veo) bio na licu mlada nije ni s kim smjela govoriti. U narodu postoji još ova izreka: "Progovori snaha ispod duvaka". Ova nevjestina šutnja imala je svoje simbolično značenje. Ako se taj dan nevista uspije suzdržati, suzdržavat će se cijeli brak, a to je u ovom kraju bilo veoma bitno. Govorljiva mlada nije najavljivala dobru, šutljivu i poslušnu nevistu, osim toga, padala je kao takva u oči cijelim svatovima, a to je pak, bila velika sramota za obitelj iz koje je potekla.

narodni.net